David Bohm (1917–1992) bio je jedan od najistaknutijih američkih fizičara 20. st. Doktorirao je na Sveučilištu Berkeley (1943) radeći u istraživačkoj skupini pod vodstvom Roberta Oppenheimera. Nakon toga na Sveučilištu Princeton (1947–1951) blisko surađivao s Albertom Einsteinom. Zbog političkih razloga otišao u Brazil gdje je bio šef katedre za fiziku na sveučilištu u Sao Paulu (1951–1955), a zatim je bio profesor na sveučilištu u Haifi u Izraelu (1955–1957). Od 1957. živio u Velikoj Britaniji gdje je bio profesor na sveučilištima u Bristolu (1957–1961) i Londonu (1961–1983). Izabran je za člana Royal Society (1990). Jedan je od vodećih teoretičara konceptualnog utemeljenja kvantne teorije i protivnik ortodoksnog “kopen­haškog tumačenja” kvantne teorije. Bavio se i problemima prostora i vremena, filozofijom znanosti, etikom i politikom. Poznat po raspravi o tumačenju kvantne mehanike pomoću teorije “skrivenih varijabli” kojom je nastojao deterministički tumačiti kvantnu teoriju. Našao (s Y. Aharonovim) jedan tip kvantne nelokalnosti, što je dovelo do Bellova teorema. Smatrao da postoji sveobuhvatno jedinstvo svijeta i da je kvantna fizika samo manifestacija dublje stvarnosti u kojoj vlada implicitni red.