Zagrebački Velesajam...

Upravo sam na TV-u pogledao “Dogodilo se na današnji dan”. Spominje se tako Veco Holjevac – kako je onemogućio da Velesajam preseli u Beograd, te kako mu to nikad nije oprošteno (čitaj: “beogradska čaršija”).

Istina je da danas i Zagrebački Velesajam i Beogradski Sajam izgledaju jako tužno. No ipak, oči ne varaju: evidentno je da je u Beogradski sajam knjiga uložen bitno veći novac tako da, za razliku od provincijalnog zagrebačkog Velesajma, hale beogradskog Sajma i danas izgledaju monumentalno. Projekte dotičnih hala, očito je, radili su uvaženi arhitekti i projektanti onoga vremena; no, u usporedbi s tim halama, kao i s “pretpovijesnim” Francuskim paviljonom [u današnjem prostoru zagrebačkog Studentskog centra – o bože otužnog li prostora, a u kojemu su stasale tolike generacije!] Zagrebački Velesajam izgleda kao ono što uistinu i jest: profesionalno-arhitektonski i poslovni promašaj, bez ikakve svrhe i moguće namjene u sadašnjosti i budućnosti. A Beogradski sajam još uvijek ima barem kulturnu svrhu: on je i kultno mjesto knjige, toga proizvoda duha [za one koji ne znaju: kojom su se Hrvati pred drugima nekad dičili, a danas je mahom -- nit' kupuju nit' čitaju.]

Kad se osvrnemo na ono što imamo danas ovdje, doista, dođe ti muka: “nova Sveučilišna bolnica u Blatu”, “Zagrebački velesajam u Novome Zagrebu”, “NSK na okomitoj osi grada”, HTV i “Kockica” bivšeg CK (u “gradu koji živi na rijeci Savi”), “Muzej Mimara”, itd. – čovjek lako dođe do zaključka kako ili hrvatska arhitektonska profesija “nije bila u dobrim odnosima s ondašnjom političkom elitom” ili naprosto nije imala vizije i profesionalnoga dara (a što se pokazuje sve ove godine).

S obzirom na porazno stanje duha, pitam se – hoćemo li ikad izići iz svoje provincijske uskogrudnosti? Hoćemo li se konačno početi uspoređivati sa svijetom? Možda bismo tada lako došli do strategije kako uspjeti – a da se ne natječemo i u tome kako ćemo se što bolje uzajamno onesposobljavati.

Možda, za početak, da razvijemo strategiju – kako obvezati studente da što više čitaju (i imaju) knjige koje su im u struci nezaobilazne i važne? Pa da ne uvozimo baš svakakvu knjigu, nego samo – onu dobru?!