Anđeo uništenja znanstvenih publikacija?

Nakon sastanka (14. srpnja) Koordinacije urednika znanstvenih časopisa s čelnim dužnosnicima MZOS-a, jako sam zabrinut za ispravnu, valjanu percepciju ključnih problema u opstanku znanstvenog izdavaštva (časopisa i knjiga). Stoga ispisujem ovdje vlastite stavove, vjerujući da ovaj zapis ima tek vrijednost podsjećanja na činjenicu da su problemi bili stavljeni na stol, ali ih se nije htjelo osvijestiti i o njima raspravljati.

Prvo. U svom istupu Predsjednik Povjerenstva za izdavaštvo spomenuo je za primjer časopis koji u prošloj godini nije objavio više od 15 znanstvenih članaka, pa stoga i nije mogao proći bolje od toga kako jest.

To (nevelik ZNANSTVENI opseg publikacije) jest tek jedna od problematičnih percepcija: npr. moj časopis (skraćeno: CJP), već otprije reducirao je opseg svezaka do krajnje granice, eda bismo uopće preživjeli povećane troškove i alarmantno reduciranje prihoda. No, kada bismo imali više novaca i uz na taj način povećani opseg, naš časopis zasigurno ne bi gubio na kvaliteti objavljenih članaka. Ipak, naravno, nisam siguran da bi to mogli istinito ustvrditi i iz većine drugih hrvatskih znanstvenih časopisa.

Drugo. Časopisi koji imaju povećan opseg, često takav opseg imaju nauštrb kvalitete. Naravno, opseg nije nevažan; ali ako ga se uzme u obzir, ne ostaje više prostor za percipiranje i usvajanje inače lako uočljive razlike u razini kvalitete časopisâ  (impact).

Treće. Poštarina je također nepercipirana kao problem: naravno, ona je proporcionalna opsegu časopisa, a zbog poštanskog-državnog monopola višestruko je skuplja od proizvodnje/tiska časopisa (čak do 1 : 5). Što je veći koeficijent poštarine u odnosu na cijenu tiska, to je tiskani časopis značajnije plasiran u svijet. Zato je poštarina (a ne cijena tiska ili opseg časopisa) zapravo ključni faktor u troškovima proizvodnje tiskanog časopisa te u vidljivosti časopisa s obzirom na tradicionalnu tiskanu formu. Zapravo, tiskanje je (još uvijek) nužno, a cijena proizvodnje i plasmana tradicionalnog tiskanog časopisa – vrlo je duboko, nepomično sidro.

Četvrto. Velik je problem također i elektronska vidljivost/dostupnost časopisa. Npr. kod mojega časopisa (CJP – na WoS) – namjerno/svjesno ga nisam dao na besplatnu vidljivost na HRČAK, budući da u svijetu (pa onda i u znanstvenoj zajednici) prvenstveno vrijedi samo ono što se kupuje i plaća. Stoga se on (CJP) nalazi u prodaji na: www.ceeol.com (Europa) i www.pdcnet.org (SAD, tu se nalaze najvažniji filozofski časopisi), a također i na mrežnoj stranici moje izdavačke kuće Kruzak, tj. na www.kruzak.hr . No, ne vidim zasad da je Povjerenstvo za izdavaštvo tu činjenicu nešto posebno honoriralo. Štoviše, čini mi se da je upravo suprotno: činjenica da se uspijevamo postaviti tamo gdje se elektronski časopisi prodaju – nije vidljivo honorirana. A još bi se moglo misliti da smo nešto posebno zaradili na tome, pa bi se čak moglo i ustvrditi da imamo relevantne prihode po toj osnovi (OK, možda jednoga dana i to bude, ali zasad...)...

Peto. Količina troškova koje redovito moramo plaćati (premda je ona zapravo minimalna) – prerasla je naše mogućnosti, a prihodi od prodaje potpuno su nam reducirani. Premda je na mrežnim stranicama objavljena suma koju će moj CJP dobiti, ipak, činjenica je da ni sada (15. srpnja), još nismo dobili ratu financijske potpore od MZOS-a za proizvodnju časopisa. A znamo da je (najviše do) polovice časopisa (tj. do 120) već dobila taj novac (čime je, dakle, ta polovica časopisa u ovome trenutku značajno favorizirana...).

Mi smo (tj. Kruzak) sada praktički potpuno blokirani, bez ikakvih sredstava. Već sam spomenuo da mali privatni izdavači nemaju oslonac na (svoje) institucije poput časopisnih/izdavačkih redakcija na sveučilištu; prema tome, oni se već sada mogu ugasiti, a da nitko i neće trepnuti. Pitanje je možemo li uopće dočekati ratu potpore do jeseni (a kako dugo pamtim, moram reći još i ovo: još nisam zaboravio cifru koja mi je još 1998. g. u Ministarstvu usmeno pročitana, a koju nikada nisam dobio... tako da je, mislim, sasvim razumljivo da odavno ne pohodim hodnike MZOS-a i da sam i sada skeptičan glede najave da ćemo novac najesen i dobiti). A Ministarstvo je, očito, i sada (tj. po tko zna koji puta) favoriziralo prvenstveno izdavače sa sveučilišta.

Šesto. Ovogodišnja proljetna smjena Povjerenstva za izdavaštvo, nekima je poprilično zasmetala. No, svi smo svjesni toga da je to prethodno povjerenstvo predugo trajalo. Stoga je, mislim, važno da se Povjerenstva (uostalom, kao i vlast) redovito (tj. možda i češće: dvo-, tro- ili četvero-godišnje) smjenjuju, baš zato što je njihovo trajanje i sumnja na korupciju – proporcionalna.

Sedmo. Nadam se da će transparentnost provedbe natječaja biti trajno uspostavljena. Pri tome mislim prvenstveno na natječaj za časopise, knjige, skupove i društva, ali također i na projekte. Ako ovi dužnosnici MZOS-a u tome ustraju i uspiju, bit će po dobru trajno upamćeni! (Baš kao što će, ali negativno, trajno biti upamćeni po slomu znanstveno-knjižne produkcije koji se već nazire.)

Osmo (i na kraju). MZOS nažalost nema strategiju za spas i opstanak znanstvene knjige. Nude se tek zamagljivanja, te palijativna rješenja, sve to od danas do sutra...

A knjige (pogotovu znanstvene knjige) u Hrvatskoj više se i ne kupuju. Tako se i njihova proizvodnja radikalno smanjuje. Jer, čim ih proizvedemo, one se već u istoj godini ilegalno pojavljuju: na Gigapediji ili pak u formi ilegalnih fotokopija koje masovno kruže fakultetima na kojima su pak upisane kao obvezna ili preporučena literatura. To, dakako, potpuno obesmišljava proizvodnju znanstvenih knjiga.

Fotokopiranje je knjiga formalno zabranjeno, ali nije i sankcionirano. Stoga, sva je prilika da će znanstvenu knjigu u Hrvatskoj proizvoditi još samo znanstveni “frikovi”. Tako će hrvatska znanstvena knjiga zasigurno uskoro nestati. Već se itekako osjeća činjenica nepodnošljive & [ne]znanstvene lakoće postojanja: nekompetencija je pre-pokrivena “znanstvenim” brbljanjem i ekstra-bukom, a tome smo dnevno svjedoci...