Znanost i mediji – I

Pišem ovaj tekst potaknut primljenim pozivom za raspravu na okruglom stolu MEDIJI I ZNANOST. Budući da količina pozvanih/odzvanih na raspravu jamči popriličnu nerazvidnost – vjerujem kako će ovaj zapis biti puno korisniji za samu stvar.

U dodiru ovih dvaju područja nacionalno relevantnih djelatnosti nije nebitno iz koje pozicije polazi njihovo razmatranje. Naime, drukčije je ako je polazište od uspješnog-vrijednog, etabliranog znanstvenika individualca (koji može biti medijski ljubljen i mažen, a može biti i medijski ignoriran, pa i medijski opstruiran); drukčije je pak ako razmatranje polazi od razine etablirane znanstvene grupe, znanstvenoga instituta, ceha pojedine znanosti ili pak ceha sveukupne nacionalne znanosti i onda se promatra relacija spram medija. No, neprijeporno je da je upravo etabliranost elementarni uvjet za dodir s medijima. Kada etabliranost dožive, hrvatski ugledni znanstvenici tek se ponekad prigodničarski i s nostalgijom prisjete u kojim su uvjetima djelovali dok su bili “nitko i ništa”. Ali, etabliranost odmah kreira i potrebu za ograđivanjem i hijerarhijom unutar vlastitog feuda.

Poznato je da hrvatska znanost ima svoje “nerješive” probleme: autoritarnost ovdje ima široke feudalne razmjere. Stoga nimalo nije neobično da postoji gomila neproduktivnih znanstvenika i akademika s visokom razinom utjecaja na budućnost i poziciju nacionalne znanosti. Uobičajen je za njih kolokvijalni naziv “stari prdonje”: njihova je autoritarnost vrlo visoka, a vrlo im je niska kvaliteta; neproduktivnost im glavno obilježje; skloni su reproduciranju pa, nerijetko, i plagiranju. Plagiranje ima različite modalitete: od preuzimanja rezultata mlađih kolega (od studenata do doktorandâ, pa preko iskorištavanja prava lena, npr. u feudaliziranju prvoga mjesta u kolektivnim radovima mlađih kolega, sve do izravnog plagiranja preširokim citiranjem stranih radova koji su ovdje, kod nas, nepoznati. Ipak, najdraže im je vlastito plagiranje i auto-kloniranje.

Nema znanstvene discipline u kojoj ih nećete pronaći i u kojoj oni ne igraju ključnu ulogu. Od drugog svjetskog rata do danas negativna selekcija u znanosti toliko je uzela maha u svim disciplinama, pa je nemalo mnoštvo znanstvenika moralo otići u inozemstvo da bi uopće mogli ostvariti elementarne uvjete za opstanak i za svoju znanstvenu karijeru. Mnogi su za svoje nedaće krivili socijalizam (ponekad umirujući time i svoju frustriranu, tj. okolnostima iskorjenjivanu zavičajnost), premda je danas očito da akademski feudalizam u tome ima barem jednake zasluge. Spoznaja da je hrvatskih znanstvenika u svijetu nemali broj, ponukala je pak domoljubno Ministarstvo znanosti (MZOS) da pozove znanstvenike na povratak u domovinu, a kreiran je čak i jedan ideološki model koji fingira novostvorene pretpostavke po kojima bi se dotični znanstvenici mogli u domovinu početi vraćati, a samim tim nesmetano znanstveno djelovati pa tako i pridonositi boljitku.

A nesretnici koji su se vraćali ili tek svraćali, doživljavali su u domovini i u ovdašnjim medijima samo nove frustracije. Primjera – od Ružičke naovamo – ima bezbroj, a aktualno je tek odbijanje ulaska u domaću Akademiju znanstvenicima svjetskoga glasa i svjetskih dostignuća. U medijskom serijaliziranju njihove sudbine u stanju smo vidjeti tek vidljivi dio sante leda. Daleko teže traume u hrvatskoj znanosti – traume koje ostavljaju i veće posljedice u budućem razvoju iste te hrvatske znanosti – tako ostaju javnosti nevidljive i, što je strašnije, ostaju nepromjenljive.

Mediji, pak, prema znanosti imaju odnos poštovanja prema svetim relikvijama i relikvijarima. To znači da se znanstvenim temama prilazi sa (straho)poštovanjem, ali to je više rezultat novinarske blesiranosti neznanjem o onome o čemu bi trebali pisati i/li izvještavati. Poput problematičnih vjernika – “znanstveni novinari” predmetu znanosti prilaze prerijetko i, kad se na prikazivanje ipak odluče, obično ga prikazuju pogrešno (poput agnostika na pričesti). K tome, opći žuti trend medijske skandalizacije i medijskog banaliziranja i u segmentu novinskog prikazivanja znanosti ostavio je dubok trag.

Konačno, medijskih specijalista za znanost (više) i nema. Vjerojatno je to vezano uz rang i rejting novinara: najskuplji su (valjda) sportski novinari (iako ih je naviše, prostor za tematiziranje sporta u medijima također je vrlo velik – on je obrnuto proporcionalan javnom interesu za sport kao i njegovoj stvarnoj društvenoj vrijednosti); za njima dolaze politički komentatori, pa “intelektualne” kolumnističke zvijezde, pa “istraživačko novinarstvo” (kopanje po delikatnim temama/skandalima, a stvarnog istraživačkog novinarstva čiji bi omen bio npr. D. Hudelist, nažalost, u području znanstvenog novinarstva naprosto nema).

Stoga, i uz povećanje broja televizijskih kuća i uz umnažanje lokalnih tiskanih medija, rijetko je koja znanstvena disciplina povećala svoju javno-medijsku prezentnost. Uz izuzetke – kao što je psihologija ili fizika (uz izuzetne medijske bebice kao što je M. Krizmanić ili akademik V. Paar), donekle i molekularna biologija (kao što su medijske mete: Radman, Gjikić, Vukičević...) ili socio-politološke interpretacije statistika (za potrebe izbornih i postizbornih kampanja) – čak ni istraživanja mozga, ili informacijsko/kompjutorske znanosti ili pak medicinske znanosti nisu došle do medijske razine prisutnosti koju dohvaćaju npr. osvajači nacionalnih odličja u badmintonskom sportu. Tako znanstvenici iz područja pedagogije, filozofije, lingvistike i drugih autističnih znanstvenih područja pogotovu ne mogu računati ni na minimalnu medijsku zastupljenost, čak i kada bi se u javnim stvarima angažirali poput Noama Chomskog. Uostalom, kao i Chomskoga, tako i hrvatske znanstvenike u medijsku orbitu izbacuje tek izazivanje incidentnih situacija.

Zahvaljujući novinarskim adresarima (koje novinari još uvijek kemijskom olovkom ispisuju u prošlostoljetne papirnate intimne brevijare mudrih ljudi i mudrih misli) – čini se da mediji nikada i neće otkriti nove osobe u znanostima. “Ne postoji dostatan broj kompetentnih” – stalna je poštapalica u opravdavanju činjenice da u medijima uvijek gledamo ista lica. To je upravo analogno medijskom tretiranju politike: zahvaljujući medijskom posvećivanju uvijek istih političara, u ovoj smo zemlji upravo i došli u situaciju da se i u politici smucaju uvijek iste osobe koje sada postaju medijski i politički Metuzalemi, baš jednako kao i njihovi komunistički prethodnici. Tako, kao i u doba kasnih osamdesetih, u medijskom prostoru osjeća se jak i težak zadah od sakralizacije svjetovnog.

Hoće li, 1. “biologija ponovno postati revolucija (kao u osamdesetima)”? Ili će, 2. europska mobilnost za koju godinu ukloniti provincijalna duhovna smetlišta? Ili će, 3. društvo i sami mediji naći mehanizme da izađemo iz okružja autoizolacije vlastitim “balvanima”? (Riječ je o balvanima sasvim analognima onima koje su ovodobne medije i “naših 200 obitelji” u posljednjih dvadeset godina uzdizali i, konačno, uzdigli na razinu istinskih vladara našim životima.)

Sve to što bi moglo biti i što će se od toga doista povijesno dogoditi – tek ćemo gledati u idućim nastavcima tužne povijesne sapunice. No, sjetimo se: naša (=hrvatska) vlast početkom devedesetih znala je za mogućnost vaučerske tranzicije iz samoupravnog u tržišni kapital-model. Znali su da je put ireverzibilan. Dakle, sasvim nam je razumljivo zašto se odlučila za JAMI-model tranzicije. A kao što znamo – prvi su mediji promijenili vlasnike. A za javnu televiziju postoji efikasan način neutralizacije.

Prema tome, možemo biti bezbrižni. Premda može biti izvjesnog vrludanja, sasvim nam je jasno zašto znanost i obrazovanje u kojima se još, usprkos svemu, koliko-toliko zadržala neka razina pameti i razuma – ne smije, pa time i ne može, postati zamašnjak hrvatskog društvenog otklona od bijede i siromaštva, odnosno korupcije i nepravde.