Nakladnici i izdavači

Na HTV-u čujemo ovih dana najprije plačljivi prosvjed – kako ih je RTL onemogućio u svemu važnome glede prenošenja i obavještavanja sa svjetskog rukometnog prvenstva – a onda otkrivamo da je neko Vijeće za medije donijelo svoj kritički stav o “nakladniku” koji isključuje druge nakladnike...
Dakle, počupali su se najveći “nakladnici” – oko “rukometne bajke” (za uveseljavanje HDZ-a i SDP-a, a i šire, tj. ostalih stranačkih parlamentarnih igrača). Nacionalna javna televizija, eto, ostala je kratkih rukava. Striček Vanja Sutlić, bidni sin filozofa Vanje Sutlića (lokalnog marksističkog i heideggerovskog sljedbenika), pokazalo se, postao je lokalni naivac, a u financijskog igri velikih uloga tek “šmrklivec koji si ni nos ne zna obrisati”, a kamoli da vodi i dobiva tako velike uloge.
No, u cijeloj toj fertutmi i medijskom zavijanju vukova i vučića, te plačnom izvještavanju o povrijeđenoj taštini javne televizije, razotkriva se tek jedno: javna televizija nije više najjači elektronski medij, dakle, nije više ni najjači “nakladnik” (pored svih blještavih samoupravljačkih milijuna koji su utučeni u Prisavlje). Premda, ni sami ne znamo po kojem je kriteriju tu riječ o “nakladniku”.
Kako mi riječ nakladnik nikad nije bila vjerodostojna, posao koji radim uvijek sam nazivao izdavaštvom, premda me je onomad (u doba još nevinog hrvatskog patriotizma) čak i Ivo Škrabalo htio poučiti kako je “nakladnik – lijepa hrvatska riječ”.
Eto, sumnjam da je ona to još uvijek – ako nekome jest, neka se taj i dalje njome služi! No, ja ostajem pri svome; a baš je izronio pravi primjer da pokaže kako su obje riječi dobre – premda nisu baš neke “ljepotice”.
No, važnije od svega: možda će javna televizija sada moći bolje razabrati koji je značaj njezine uloge u informiranju javnosti. Gubeći ulog velikih igrača te sada kada otpada koncentracija na velike profitne priče, možda na HTV-u ipak netko shvati da i male priče iz kulture imaju barem jednaku vrijednost kao i velike priče iz masovnog sporta, a da vrijedni izdavači nisu oni koji (na)klade valjaju (prodajući reciklažu po kioscima) – nego oni koji pridonose vrijednost kulturi, te da prikazivanje javnosti takvih vrijednih nakladnika ima snagu onih velikih, a tako nedostajućih pozitivnih primjera težnje za doprinosom društvu i društvenim vrijedostima.
Nakon što su pred 18 godina branitelji dali svoj doprinos, danas upravo hrvatski izdavači snažno daju onaj pozitivan odgovor na slavni slogan J.F.Kennedyja: “Ne pitaj što društvo može učiniti za tebe, nego se upitaj što ti možeš učiniti za društvo!”
U vremenu kada potpuni kolaps po tko zna koji puta prijeti najprije knjižnim izdavačima, a koje se u općem strahu od opasnosti masovnog kraha ekonomije i ne primjećuje, potrebno je skrenuti pozornost: možda jednom netko i otkrije kolika je vrijednost onoga što je npr. objavljeno kod nas, tj. kod nemalog broja malih ali veoma kvalitetnih izdavača.
Jasno je, mali izdavači imaju vrlo mali broj ljudi; ali ime malog izdavača obično otkriva osobu koja stoji u njegovoj sjeni i upravlja svime što taj mali izdavač izdaje. Sjetimo se Heraklita: “meni je jedan kao tisuću, ako je najbolji”.
Mi smo tek jedan od “tisuće” malih izdavača. No, trudili smo se da budemo među boljima, da budemo što bolji.
Međutim, nikakva nužda ni kakva nevolja neće natjerati velike “nakladnike”, tj. medijske kuće da se okrenu onome što im je zadaća: da budu javni servis i pokazuju građanima prave, a ne lažne vrijednosti.
No, načelo “kruha i igara” na televizijama i u novinama oduvijek je ostavljalo u mraku zahtjev: “knjige i kulture”. Štoviše, kulturu i knjigu kao da treba sasvim zatrti. Naročito, kreatore kulturnih vrijednosti ne treba dovoditi pred kamere. Knjiški urednici ionako su za “nakladnike” tek “reklamni plaćenici”. A, kao što znamo, televizije i novine zanima isključivo veliki događaj. Izdavaštvo, kao što se zna, i nije događaj!
No, naše “nakladništvo” oduvijek je bilo podrepaštvo u odnosu na političku moć te podilaženje najnižem ukusu i najnižim strastima. Uostalom, nagledali smo se Dinama i Kroacije, a i Mamića i sličnih nogometnih veličina; svejedno – nije nam to dosta, jer hoćemo toga još (a nedajbože pomisliti da nam baš to oni serviraju za svakodnevni mentalni zajutrak: uvježbavanje “kruha i igara”)...
Nogomet i veliki sportski spektakli te nacionalna televizija – upravo to jesu opijumi za narod. A kao što znamo, od takvog napitka narod-“nacija” lako poludi. A što je kakav “lud narod” u stanju napraviti – toga se još sjećamo.
Mislite li da takvo što ipak ne daje osnovu za zloguka proročanstva, tj. da se takvo što ne može dogoditi/ponoviti danas i ovdje?! No, da je izluđivanje javnosti putem nakladničkih medija opasno – u prilog tome govore sportski, glazbeni i medijski naci-skandali uz popratno blještavilo “crven-tepiha (joj nano)” i glamoura!
Ako ste baš sigurni da nam se ne može dogoditi ništa gore od toga što već imamo – a onda samo produžite gledati medijske “nakladnike” kako nastavljaju u tempu! Dapače, opustite se i uživajte! Za svaki slučaj, provjerite i ubrzanje!