Govor na promociji knjige Gordane Bosanac: Utopija i inauguralni paradoks [2005]

Knjiga UTOPIJA I INAUGURALNI PARADOKS autorice Gordane Bosanac vrlo je obimna knjiga, na kojoj je autorica dugo radila, a i samome izdavaču trebalo je čak dvije godine da knjigu objavi, uz silne popratne poteškoće.
U eri ekspresne individualizirane strojne proizvodnje knjige, nažalost, sudbina je to filozofije kao žanra, tj. definitivno jednog čudnog i prilično slabo-komercijalnog soja književnosti. Premda se u doba intelektualne pošasti marksizma filozofska knjiga iliti filozofska književnost poprimala masovne razmjere u tiskarskoj proizvodnji (bilo je to doba masovne kulture regala), ipak se ona razmjerno slabo čitala, premda je njezina ezoterična priroda gotovo jednako privlačila i kvarila omladinu, uostalom, baš kao i uvijek.
Predmet autoričina bavljenja jest razumijevanje i objašnjenje razdoblja socijal-komunizma (autoričin adekvat za realni socijalizam). To vrijeme počinje Oktobarskom revolucijom, a repovi te epohe protežu se do današnjih dana, tako da u realnom životu današnjice uz pomoć aparature koju nam nudi autorica, možemo očitati obrasce javno-političkog djelovanja i ponašanja iz onoga vremena, premda ih sada vidimo tek kao farsične obrasce, tj. preživjele oblike stare, zapravo mrtve epohe.
Vrijednost je ove knjige u tome što ona na socio-teorijsko-filozofskom planu pokušava protumačiti razloge nastanka, opstanka i nestanka socijalizma kao mogućeg socijalnog projekta. Zahvaljujući prethodnom znanstvenom konformizmu, autorica ovdje nema nikakvih uzora kojima bi se mogla poslužiti, stoga mi se čini da je njezino tumačenje prirode komunističkih društava koliko jednostavno, možda čak i prejednostavno, toliko i originalno.
Pri tome treba uzeti u obzir da je autorica odlučno odbacila mogućnost koju su mahom preuzeli mnogi vrlo tankoćutni komunisti koji su znali predosjećati bilo nadolazećeg vremena – naime, njoj je travestija strana: ona je radije pristala na to da bude totalni autsajder (pa da tako i objavi knjigu u autsajderskom KRUZAKu) već samom činjenicom da pristaje priznati da je bila uvjereni komunist, negoli da sada postane transvestit koji nam intelektualističkom manirom tumači ulogu i važnost ljudskih prava, a pri čemu bi trebalo prešućivati činjenicu da je s uvjerenjem predavala marksistički nauk o društvu.
Da bi nam predočila karakter socijalizma, što bi se moglo očekivati -- autorica ne preuzima Hegelovu obrazac – poznatu sliku o filozofskoj znanosti kao o Minervinoj sovi koja leti u predvečerje, dakle, onda kad je građansko društvo zgotovljeno i kada se zapravo filozofska znanost u vidu pravne strukture uma sljubljuje s građanskom zbiljom. Hegelu je ta praslika trebala tek da skine pokrov sa svoje filozofske zgrade kako bi nam po tko zna koji puta pokazao da su logos i svijet -- jedno.
Nasuprot toj mitskoj sovuljaginskoj Hegelovoj građanskoj strukturi, koju su u prethodnoj epohi mnogi marksisti koristili da bi opisali kraj građanskog društva, i nadolazak novog boljeg i pravednijeg svijeta maštanog u utopijskim snovima, Gordana Bosanac nam sada nudi tek predgrađanski model velikih vračeva – augura, koji proriču budućnost i koji proglašuju – inauguriraju dolazak NOVOGA DOBA. Socijalizam je nastao tako što je proglašen, i što sada tako IMA BITI. Sve što se nadalje obavlja, obavlja se na tragu toga proglasa. Možda je jedini problem u tome što, kada je došlo tomu vrijeme, nitko nije proglasio njegovu laž, umjesto toga, proglašena je tek njegova smrt; možda baš tako kao što bi se proglasila npr. careva smrt, a da se nitko ne bi upitao nije li taj car možda bio lažni car. [Možda se s nekom rezervom ipak može razmotriti činjenica da je onodobni veliki jugo-socijalistički filmski meštar Veljko Bulajić ranih osamdesetih kreirao film Lažni car Šćepan Mali, a koji su neki filmski kritičari prepoznali kao alegoriju i analogiju sudbina Crne Gore pod Šćepanom Malim i Jugoslavije pod Titom.] No, ipak su se koncem osamdesetih pojavili oni koji su sasvim dobro poznavali inauguralne modele i obrasce i koji su se njima poslužili u inauguraciji nove zbilje.
Gordana Bosanac je u razdoblju prošlog desetljeća sasvim ispravno očitala farsične inauguralne modele na djelu i o tome nas obavijestila – u zadnjem dijelu svoje knjige. Da smo ih i sami kao građani “nove zbilje” htjeli vidjeti, pitam se, bismo li bili u stanju pridonijeti tome da naš ne baš lagan život u tom razdoblju bude barem ponešto autentičniji?
Govor na promociji knjige, 2005.