Standardi hrvatske znanosti

Hrvatska je zemlja zabrinjavajuće niskih standarda. Skoro u svemu. Ne trebamo podsjećati na nizak gospodarski i životni standard (što osjeća najveći broj građana), ali i na općedruštveni, politički, kulturni, obrazovni standard. Nemoralni postupci prisutni su u svakoj pori društva, a o korupciji, kriminalnim načinima ponašanja i zloporabama položaja također ne treba posebno trošiti riječi.
Zabrinjavajuće je što je to već postao način življenja. Dok su mediji puni gospodarskih, političkih i socijalnih devijacija – u području obrazovanja, kulture i znanosti stvari kao da nisu problematične u takvoj mjeri. Ali, nažalost, nije tako. Samo su metode i standardi u tim područjima nešto suptilniji i manje uočljivi. Stoga ovim tekstom pokušat ću načeti temu mentalnih standarda znanosti i obrazovanja.
Naime, i u znanosti i u obrazovanju postoji korupcija i zloporaba položaja. Prisjetimo se samo upisnih groznica na neka srednja, viša i visoka učilišta te na načine polaganja ispita i stjecanja zvanja i diploma na nekim ustanovama. Sama činjenica neorganiziranosti i neuhodanosti sustava koje stvaraju mnoge individualne, čak i svojevrsne društvene traume, idealna su podloga za opću produkciju korumpiranosti, s jedne strane, a defetizma, s druge.
Ako je, kao što se u zadnje vrijeme često ističe, obrazovanje, znanost i kultura jedan od glavnih pokazatelja razvijenosti (prije svega materijalne, ali i duhovne razvijenosti), onda ne bismo smjeli biti imuni na to kakvi su nam standardi u tim područjima. Pod standardima tu podrazumijevam ne samo pravnu standardiziranost i svakodnevnu primjenu propisa i upravnih postupaka i unutar znanstvenih institucija, već i razinu kriterija, razinu njihova provođenja te razinu ponašanja i odnosa u akademskoj zajednici. Riječ je, nažalost, o nedostatku znanstvenih i akademskih kriterija, ili (ako su već na neki način uspostavljeni) o njihovu svjesnom opstruiranju.

1. SVETE KRAVE I KLANOVI U ZNANOSTI
Vrlo blago rečeno, postoji i jedan vid devijantnog ponašanja koji je gotovo jedva uočljiv, ali nije ništa manje opasan za pojedince, čitavu akademsku zajednicu i, ako hoćemo, za društvo u cjelini.
Riječ je o samovolji te o nedovoljnoj ili gotovo nikakvoj kritičnosti i samokritičnosti pojedinih etabliranih i “uglednih” članova akademske zajednice, što najčešće proizlazi iz umišljenosti u vlastitu znanstvenu veličinu, nepogrešivost, profesionalnu i znanstvenu nedodirljivost, čak mesijansku nezamjenjivost, a jednako se to iskazuje kao rezultat njihova osobnog (ljudskog i znanstvenog) razvoja u okruženju domaćih institucija. Pogotovo ako su se takvi domogli nekih položaja na kojima se odlučuje. Tada više nije riječ tek o “krivom čovjeku na krivom mjestu”, nije riječ tek eventualno o konačnom rezultatu negativne selekcije, nego o čovjeku i ljudima koji su zadobili nikakvim korektivima kontroliranu, tj. apsolutnu moć i koji, koliko god društvenog priznanja i ugleda stekli, ipak nanose društvu i nemjerljivu štetu koju se može ustanoviti nažalost tek post festum.
Takva profesionalna i akademska karijera omoguće im status “svete krave”. Takve su osobe u pravilu autoritarne. Kad bi doista bili znanstvenici, bi li bilo išta normalnije nego prihvatiti, čak poticati kritičko mišljenje, pa i kada je u pitanju njihov vlastiti rad? No, hraneći svoj “ego” umišljenom veličinom, oni se obično ponašaju rušilački, uništavaju sve oko sebe, sprječavaju suradnicima rad, a ako je potrebno, ruše i institucije, sve po dobro poznatom načelu: “poslije mene potop”.
Paradoksalno je, ali njih najčešće podržavaju vodstva čvrsto etabliranih znanstvenih institucija. Treba li navoditi primjere: institucije koje su, premda u jednom razdoblju respektabilne, niotkuda gledane u sljedećem nestale s lica zemlje, ili pak katedre i akademske institucije koje su ostajale bez nastavljača, profesore koji nikad nisu imali asistente, asistente kojima je unedogled otežavano i produžavano vrijeme izrade i obrane doktorata, ljudi kojima je općenito sustavno usporavano ili onemogućavano napredovanje u struci i napredovanje u akademskoj hijerarhiji? Zašto akademska hijerarhija tako dobro preslikava feudalne odnose? Zašto se gotovo svaki znanstvenik može prepoznati u ulozi kmeta ili feudalca? Treba li uopće navoditi marfijevska načela negativne selekcije u i znanstvenim institucijama?
Premda je kritičnost conditio sine qua non znanosti, rezultat svega toga jest da kritičko mišljenje nije baš na cijeni, prečesto je i opasno za kritičara. Poželjno je samo hvaliti. Umišljeni (pseudo)znanstvenici očekuju, a nerijetko i naručuju, samo pozitivna i pohvalna mišljenja o svojim radovima. Ponekad se sami (pr)oglašavaju kao da su “razriješili” sva sporna pitanja. Njihov znanstveni ugled nitko ne smije osporavati relevantnim objektivnim pokazateljima citatnosti, jer “neke tamo” svjetske sekundarne institucije za indeksiranje objavljenih članaka nisu relevantne da bi se na temelju toga donosile relevantne odluke o njima samima u domaćim institucijama.
Nitko pak ne poduzima ništa ni protiv evidentiranih plagijatora ili papagaja koji, štoviše, čak napreduju u hijerarhiji, samo da bi se moglo živjeti u zabetoniranim odnosima znanstvene kule bjelokosne. Jer, tko je taj tko može, tko ima pravo mjeriti kvalitativnan znanstveni doprinos domaćih odličnika i besmrtnika!?
Htio bih ovdje svakako navesti neke spoznaje o pojedincima i institucijama. No, znajući kakva i kolika iskustva imaju mnogi moji kolege, smatrajući to puno važnijim, očekujem da će ovaj tekst dati tek početni impuls za otvaranje ove “strogo čuvane tajne hrvatske znanosti i kulture”.
Premda mislim da bi taj impuls trebao doći najprije od novina i novinara (to bi naime trebalo smatrati normalnim novinarskim poslom – kad bi u dnevnim listovima i drugim medijima doista bilo volje da se bave ozbiljnim društvenim problemima prakticirajući istraživačko, a ne aferaško novinarstvo), to nije realno očekivati, jer strah od splašnjavanja novinskih naklada, umjesto da bude poticaj za otvaranje novih područja zanimljivih čitateljskoj javnosti, stvara sumanutu potrebu za konstrukcijom afera, ponekad i bez osnove u društvenoj zbilji.
Kada bi se kojim čudom ipak stovrila pozitivna atmosfera za istraživanje problema znanosti i obrazovanja, onda bi se u mjesecima koji dolaze mogle ispisati vrlo zanimljive kolumne. No, mislim da to, nažalost, ne treba očekivati.
Volio bih kad bi se time postiglo ne samo javno pranje prljavog veša znanstvenih institucija, nego kad bi se time postigla katarza koja bi time zaustavila trend urušavanja kakvih-takvih znanstvenih vrijednosti, trend isušivanja mozgova u Hrvatskoj i iz Hrvatske, tj. trend bijega talentiranih mladih znanstvenika u bogate zemlje i znanstvene sredine, a koji oni sami s pravom doživljavaju kao jedini oblik svoga (prvenstveno znanstvenog, tek potom ekonomskog) spasa.

2. KAKO ELIMINIRATI NOSITELJE DRUKČIJIH STUDIJSKIH ISKUSTAVA
Premda bismo se trebali, rijetko nam pada na pamet da bismo se doista trebali dičiti svojim Nobelovcima, slavnim znanstvenicima Ružičkom i Prelogom. Doduše oni su svoju znanstvenu uspješnost gradili u Švicarskoj, politički ne-svrstanoj, tj. u političkom opredjeljivanju vrlo suzdržanoj zemlji, ali zasto s najvišim standardima demokracije i s najvišim standardima, tj. kriterijima u gotovo svim sferama društvenog života.
No, ako ostavimo po strani neupitne vrhove znanosti i ljude kojima se doista s razlogom možemo dičiti, znanstvenici koji su nanizali različite prestižne nagrade u znanstvenoj zajednici ipak su prečesto predmet posprdnih primjedbi, negoli u mogućnosti da ih se uzme ozbiljno. U svakom slučaju, znanstvenici gotovo nikada nisu odgojni uzor u našim školama, a nisu ni javni uzori. Jesu li baš uvijek krivi za to ljudi izvan znanosti?
Rijetko je pak koji uspješni znanstvenik ostvario svoj eventualni naum da se vrati u Hrvatsku. Nije to svojedobno uspjelo ni Lavoslavu Ružički koji je, sučelivši se s “odborom za doček”, relativno lako pospremio svoje kofere i vratio se u Švicarsku. Ipak, bilo je i onih koji su se vraćali. No, nakon izvjesnog niza godina, većina je zapala u znanstvenu prosječnost i letargiju. Najveći uspjeh u Hrvatskoj svodio bi im se obično na dugotrajan, relativno solidan i neplodan akademski život, utemeljen na argumentu uspjeha postignutog kroz djelovanje u znanosti na Zapadu.
Kada bi se vraćali, problemi bi se samo nizali. Čak i najugledniji znanstvenik, poput Miroslava Radmana, i najugledniji umjetnik poput Ive Pogorelića, nisu još ostvarivali svoje želje da u Hrvatskoj utemeljenje svoju istraživačku, odnosno umjetničku instituciju, tj. takve institucije kod nas još nisu profunkcionirale.
Kako li pak mora biti kada se iz zapadnog svijeta vrati netko običan, tek s diplomom, bilo da je riječ samo o sveučilišnoj diplomi ili o doktoratu! Što li je sve mogla izmisliti sveučilišna administrativna tehnologija s mirisom austrogarske i jugoslavenske tufine?!
Zamislimo npr. nekoga tko je doktorirao iz nekog interdisciplinarnog područja na Oxfordu, Cambridgeu, Harvardu ili Princetonu. Kada se takav čovjek želi situirati u Hrvatskoj, Sveučilište mu je dužno nostrificirati diplomu i dodijeliti pripadajući adekvatan znanstveni status.
Tu počinju ogromni problemi. Počinje vijećanje, razmišljanje odgađanje... Obično “nema stručnjaka” koji bi mogao prosuditi istovrijednost ili jednakovrijednost dotične diplome (ma što to značilo). Najbolje je prebaciti lopticu u susjedno dvorište: ako je riječ npr. o doktoratu iz teorije kaosa, lako će se dogoditi da fizičari prebace lopticu odluke kemičarima ili meteorolozima, kemičari mikrobiolozima, biolozi kemičarima, matematičari tehnološkim studijima itd. Primjeri iz prirodnih znanosti trebali bi zapravo još više govoriti o situaciji u društvenim znanostima. Važno je samo da se takav stručnjak, ako već mora tu negdje, nikako ne situira u baš u “našoj” branši. No, ipak je najbolje da mu to institucionalno razvlačenje dosadi pa da pokupi svoje krpice i vrati se u inozemstvo, otkuda je i došao.
Pa i kad je evidentno riječ o “još običnijem” nostrificiranju diplome sa zapadnog sveučilišta (pristupnici s uobičajenijih destinacija), opet treba vidjeti zašto se to traži. Samorazumljivo je da su studiji na hrvatskim sveučilištima, posebice na zagrebačkom, sa kojeg su zapravo gotovo svi članovi komisija koje odlučuju o sudbinama svih drugih, ‘najbolji’, i da sve druge treba pomno preispitati da ne bi s tim diplomama kojim slučajem došlo do kakve podvale. Najbolje je pritisnuti tražitelja da polaže neke dodatne, ili čak mnoge ispite. S obzirom na to da se gotovo svi studiji razlikuju (kao što se razlikuje studij kemije na PMF-u i Fakultetu kemijskog inženjerstva, a neusporedivo više npr. studij filozofije na FF-u i Hrvatskim studijima, no diplome su u svim slučajevima uvijek valjane, a stručnjaci kompetentni za područje), to uvijek može biti dobar razlog da ga se odbije ili da mu se neizravno “dade na znanje” da je najbolje za sve ako se otputi odakle je i došao, jer je to ionako najbolje za njega. Važno je da administracija i procedura iskažu i potvrde svoju moć, i da se ta moć očituje u kafkinskom otezanju u beskonačnost. No najvažnije je da se time osigura status quo i “vječni mir” hrvatskih znanstvenih klanova.
Ako bi takvi ljudi ipak uspjeli nostrificirati diplome (a u devedesetima je zapravo dosta mladih ljudi iz patriotskih razloga došlo iz SAD-a, Kanade, Njemačke i Australije sa željom da nastave studij i znanstveno usavršavanje kod nas), počela bi procedura koja je rijetko koga mogla ostaviti na nogama: od ulaska u znanstvenu instituciju i program za usavršavanje (magisterij, doktorat), do odabira mentora, teme istraživanja, projekta...
Neke teme su, zna se, a tako je “oduvijek”, naprosto rezervirane i u njih se ne smije dirati; one su ekskluzivno leno “besmrtnika” koji su na obradi tih tema, među ostalim i zato jer su se pobrinuli da budu jedini, “zaslužili” i da ih se slavi kao jedine i nezamjenjive. Pa i kada bi sve to nekako i krenulo, pod izlikom ozbiljnog znanstvenog pristupa i prigovora, razvlačenje izrade znanstvenog rada bi se otezalo i otezalo. Postoji nepregledno mnoštvo metoda kojima će se otkloniti mogućnost da se mlađi znanstvenik bavi nekom temom koja je ili mentorov zabran ili pak zabranjena tema.
Naravno, nakon protoka predviđenog vremena, egzistencija mladog znanstvenika i istraživača bez vidljivog rezultata postaje ugrožena ili potrošena. Stižu neumitni rokovi u kojem nije došlo do realizacije magisterija ili doktorata. No, nitko dosad nije provjerio koliko je neki zaslužni profesor imao uspješnih doktorata, a koliko neuspješnih. Kod nas će doktorandi rado zahvaljivati svojim mentorima, no upitno je do koje mjere je ta zahvalnost iskrena i koliko je zaslužena, budući da se mentorstvo prečesto samo birokratski odrađuje.
Zna se i za slučajeve u kojima literatura za izradu znanstvenog rada svjesno čini nedostupnom svima: i mladim znanstvenicima i kolegama – nadiruća konkurencija koja prije ili kasnije razgolićuje mediokritetstvo, treba biti brižno stavljena na maksimalnu distancu. O takvom mediokritetstvu nekih bogomdanih osoba znaju se u znanstvenim kuloarima često čuti ipak ne preglasne svirale koje sviraju: “u cara Trajana kozje uši”. No, strah za vlastitu sudbinu jači je od volje za izazivanjem skandala: tako licemjerje u znanstvenika gotovo uvijek pobjeđuje.
Razumljivo je stoga da to baš i ne izaziva strah u “Trajanâ”. Puno više od toga, ozbiljenje stvarnog prodora putem nove tehnologije toliko je zabrinulo neke pa i najviše institucije, da su neke od njih relativno nedavno radije ostavile mnoštvo neraspakiranih kompjutora iz znanstvenih donacija u podrumima svojih znanstvenih dvoraca, samo da tehnološka inovacija u znanstvenom radu koju kompjutori donose ne bi ukinula nadzor nad “razvojem” znanosti. Najveća opasnost za feud i za ono “što je navek tak bilo”, kao što znamo oduvijek prijeti od nekontroliranog znanstvenog razvoja. Ne trebamo pitati zašto se znanstvena revolucija ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.
U mnogim znanstveno-sveučilišnim disciplinama, premda ih je u svakoj pojedinoj doista malo, ipak ima onih koje se može smatrati uspješnim znanstvenim učiteljima. Takvi su doista zaslužni za mnoge vrijedne magistarske i doktorske radnje, za nastanak i razvoj sljedeće generacije znanstvenika. No, takvi su više eksces, iznimka, a nikako nisu pravilo. Oni su svoje sljednike zapravo stvarali protiv struje. Vjerojatno će sada biti dosta onih koji će pokušati dokazati da u Hrvatskoj ipak nisu tako rijetke znanstvene sredine koje svojom poticajnom klimom produciraju nove znanstvene vrijednosti i nove vrijedne znanstvenike. Njih nesporno ima. No oni ipak moraju više doći do izražaja.

3. STUDIRATI U HRVATSKOJ
Čini se da bi još jedino Bog mogao nešto učiniti da se poboljšaju studiji i studiranje u Hrvata.
U ovoj zemlji studirati postaje gotovo jednako teško kao i baviti se znanstvenim radom. Čini se da je pod određenim pretpostavkama lakše otići studirati npr. u BiH, Sloveniju, Italiju, Austriju, Češku, Mađarsku, Poljsku, Englesku ili SAD (što dobar broj maturanata iz dobrostojećih obitelji i čini, pri čemu roditeljska snalažljivost u ishođenju sredstava i stipendija nije beznačajna stvar) negoli upisati se i pod “normalnim” uvjetima studirati na nekom hrvatskom sveučilištu.
Obrazovni je standard i trend univerzitetskog obrazovanja u svijetu naime takav da se sveučilišna nastava u dobroj mjeri individualizirala. Sveučilišta na Zapadu uglavnom su zaseban svijet, ponešto izoliran iz gradske gužve u svijet sveučilišnih kampusa, koledža i sveučilišnih gradova. No zato je dobro opremljen – pri ruci je sve što trebate: od studijske literature do žileta i kondoma. Usput tek, spomenimo da je gradski prijevoz u tim gradovima na nezamislivo višoj razini negoli u Zagrebu, kao što je i razina mnogih usluga, uključujući dakako i ukupnu administraciju svih segmenata sveučilišnog i općenito javnog života. Time je gubitak vremena u odnosu na naše uvjete također neusporediv: samo zbog (ne)dostupnosti literature student ili znanstvenik u Hrvatskoj gubi barem četiri puta više vremena od svoga kolege sa Zapada.
Činjenica je i da Hrvatska, prema najnovijim podacima iz popisa stanovništva, ima manje od 8% visokoobrazovanih građana – u prosjeku loše obrazovanih. Ako ostavimo po strani opće javno iščuđavanje tom egzaktnom podatku, ako ostavimo po strani razloge koji su do toga doveli (socijalističko sveučilište sigurno je proizvelo četvrtinu visokoobrazovanih u današnjoj populaciji, prema tome gubitak je proizveden emigracijom barem 10% visokoobrazovanih Hrvata), ostaje elementarni fakt da će Hrvatska za itekako potrebno udvostručavanje spomenute brojke, u najboljem slučaju trebati 7 do 10 godina. No, osobno, na to ipak ne računam, budući da se demografski pad već drastično osjeća u novim srednjoškolskim populacijama u svim većim hrvatskim gradovima – čak i u Zagrebu.
Naime, premda je nezamislivo, u Hrvatskoj je nažalost normalno da pojedini sveučilišni profesori imaju gomilu, čak i po više stotina studenata, a koji inače nisu kanalizirani ni u kakav oblik studijskog zajedništva – s kojima oni do ispita nikad ne dolaze u kontakt. Budući da sveučilišta i fakulteti zapravo u pravilu nisu brinula o standardima nastave, itekako nedostaje upravo nastavnički kadar, premda onih koji nikako da postignu znanstveni status ima relativno veći broj, no još uvijek premalo čak i za prostu reprodukciju znanstvenog i nastavnog kadra. Funkcija nastavnika, tj. predavača, obrazovatelja i prenositelja znanja i važnih znanstvenih informacija, za koju zapravo i nije potreban znanstveni stupanj (jer takvih je ljudi zaposlenih u sveučilišnoj nastavi nekoć bilo, a neki od njih bijahu itekako ugledni članovi akademske zajednice i ugledni kulturni djelatnici), na sveučilištu gotovo da ne postoji. Student obično i ne zna ništa o svom ispitivaču, a ispitivač nema baš nikakvih spoznaja o kvaliteti studenta. Ocjena koju student/ispitanik dobiva, najčešće je, osim nekakve pretpostavljene razine reproduktivnog znanja na postavljena pitanja, rezultat pozitivne okolnosti da se profesor/ispitivač u danom trenutku ne osjeća mizantropski, već uza sve tužne okolnosti, uspijeva u studentu ipak prepoznati neke pozitivne naznake ljudskog bića.
Nezamislivo je pak da u pravilu ne postoji jednostavno dostupna literatura namijenjena studiranju. Naime, na nekim fakultetima postoje tek udžbenici, koji se po svoj prilici fotokopiraju u većem broju, a ostala literatura tek se nabraja, onako usput, pri čemu nitko i ne pomišlja da bi student i profesor o njoj razgovarali. S nekim udžbenicima studenti dolaze na ispit i, da bi ga položili, osim što moraju znati, profesori im se moraju i potpisati na tu njihovu knjigu. To je naime nužno, jer u slučaju kada su dotični profesori autori tih udžbenika, studenti bi fotokopiranjem ugrozili i prihode i autorska prava pisaca udžbenika. Tu praksu s nekih fakulteta mogao bih potkrijepiti i činjenicom da se dotični udžbenici mogu u pravilu dobiti jedino u skriptarnici tih fakulteta ili neposredno na predavanjima; skripte za polaganje ispita često se prodaju, a da na njima nema naznake o autorstvu ni podatka o tome nalazi li se ta skripta na fakultetskom popisu studijskih udžbenika, priručnika, pomagala za učenje..., u kojima za knjige i skripte u pravilu ne možete dobiti R1 račun, što sasvim izravno govori o diskrepanciji studija i stvarnog života.
U svakom slučaju, izgleda da na sveučilištu ne postoji sustavna briga o tome kako će studenti i stručna javnost dobivati mogućnost da se koristi recentnim kompendijima i izvorima znanja. S druge strane, briga o autorskim pravima za takve izvore znanja u Hrvatskoj je zadnja rupa na svirali.
Na kraju, vrlo je vjerojatno je da vrijedi sljedeći omjer: koliko neki profesor na zapadnom univerzitetu ima prosječno studenata, gotovo toliko (ili: ne baš puno manje) pojedini hrvatski emeritus ima postdiplomantâ i doktorandâ. Naravno da onda nije nimalo čudno zašto kod nas nije baš uobičajeno da doktorand ima manje od npr. 30 godina.
Možda bi pomoglo kada bi se načela studiranja i organizacije studija prenijela sa Zapada. Na to smo čak i obvezni. No, kod nas je na sveučilištima nemoguće napraviti transformaciju: sveučilišna zajednica zapravo ne postoji, postoji samo nepregledno rovovsko ratno polje u kojima su ušančeni neprijateljski klanovi znanstvenika. Pokušaj ofenzive jednih, podrazumijeva ispaljivanje protuofenzivnih svijetlećih raketa za obavještavanje javnosti o nadiranju neprijatelja. U svemu se dakle betonira temelj mastodontskog sveučilišta iz XX. stoljeća. Njega, kao i nuklearku, može ukloniti jedino “kineski sindrom”.
Zbog te činjenice, čistog znanstvenog zraka nadišu se samo oni koji na kratko ili na duže uspiju dobiti boravište na Zapadu. Kada se vrate, ostaje im ili da žive na slavi činjenice da su nekoć bili vani ili, ako imaju ambicija, da ponovno pokušaju s odlaskom na studijski boravak.
Kontinuirano objavljivanje u referiranim znanstvenim publikacijama (a to su tek neke od domaćih, a uglavnom su inozemne i uglavnom publikacije iz zapadnih zemalja), privilegija je doista rijetkih hrvatskih znanstvenika. No, tim ljudima nije dostatno omogućeno da imaju utjecaj na promjene sveučilišnih institucija, premda i oni sami, znajući koliko je to jalov posao, sasvim opravdano, radije brinu o svom znanstvenom razvoju nego o 'društvenim' brigama.
Ne trebamo pitati može li se ta situacija tolerirati. Znamo da će tako biti i nadalje, premda je to za hrvatska sveučilišta i hrvatsku znanost više nego porazno, a za hrvatske građane više negoli ponižavajuće.

4. POUČAK HRVATSKE ZNANOSTI– SLUČAJ HRVATSKIH STUDIJA
Premda hrvatski građani brzo zaboravljaju, ipak je mnogima još živo u sjećanju silna gungula i prašina koja se svih ovih godina dizala oko Hrvatskih studija. Dotični studiji traju više od deset godina. Nevjerojatno je koliko je bilo osporavanja njihova postojanja i kakva su to sve bila osporavanja. No, nije li cijela zgoda s tim studijima zapravo signifikantna za ukupne odnose na hrvatskim sveučilištima?
Kada danas pogledamo unazad, postavlja se pitanje koji su i kakvi su to bili prigovori (be)smislu ustanovljavanja jednog u osnovi humanističkog studija. Čini se da na to pitanje i nije baš sasvim jednostavno odgovoriti – osporavanja je naprosto bilo previše. Znači li to da su studiji imali mnoštvo neprijatelja, ili to tek znači da su protivnici uvijek bili jako uporni? Možda je ipak tek riječ o utjecajnim protivnicima, tj. utjecajnim neprijateljima. Okolnosti su u jednom trenutku postale takve da su čak i neki od osnivača, izgubivši institucionalni (ili osobni) utjecaj na Hrvatske studije nastojali pogasiti ih.
Već u vrijeme osnivanja, postojale su podjele na one koji su ih osporavali i one koji su ih podržavali. Njihovi osnivači nisu bili iz struktura tada vladajućeg HDZ-a (ili se to tako pričinjalo – nakon desetak godina iskustva u demokraciji, teško se za nekoga može staviti ruka u vatru). No tada je izgledalo da ih pokreće nezavisna akademska inicijativa. Nije sporno ni to da ih je pokrenuo tadašnji ministar znanosti u Vladi koja je dobila naziv Vlada Narodnog jedinstva, tj. prvoj hrvatskoj vladi – ratnoj vladi. Sljedeći ministri davali su im također podršku, a među njima i tadašnji pomoćnik ministra Jeren (kasniji ministar i potom rektor). Kao rektor bijaše njihov strasni osporavatelj – istodobno kada su i neki od osnivača u njima izgubili utjecaj i okrenuli se protiv njih.
Iz današnje perspektive, gotovo je samorazumljivo da se takva inicijativa mogla pokrenuti jedino u vremenu potpunog društvenog i ratnog košmara, kada je javnost bila okupirana elementarnim opstankom i građana i države. To je razdoblje kada su svi refleksi za preživljavanje iščekivali tek zvuk sirena koje označavaju zračne ili raketne napade na grad; to je vrijeme kada je jedan od javnih djelatnika govorio o pravu na jednakost u preživljavanju uz komad kruha i par kobasica – kojih mora dostajati za sve.
No, ako malo razmislimo, jedino su se u takvome vremenu mogle realizirati nove inicijative bez ometanja i bez javnog polaganja računa. No, nažalost, i privatizacija i devastacija društvenih poduzeća tajkunizacijskim marifetlucima zapravo su izvršene baš u tom razdoblju.
Dakle, u takvim okolnostima nastali su ti studiji. Siguran sam dakle, zbog argumenata koje sam prethodno naveo, da su okolnosti itekako pogodovale njihovu osnivanju. Protivnicima studija zapravo nisu toliko smetali studiji koje je pokrenula “grupa samoorganiziranih filozofa” (već zbog samog imena smatrali su ih potencijalnim državnim rasadištem kulturnog nacionalizma), koliko im je smetala, a) nezavisnost i b) ničim kontrolirana moć – koju će sljedećih godina neki od njihovih protagonista doista zadobiti.
Svi sljedeći mali sveučilišni ratovi i igre oko “paljenja i gašenja” studija odvijali su se na crti jačanja ili ograničavanja moći ili utjecaja sudionika u tim sukobima.
Činjenica je da su od samog početka na studijima djelovali neki pojedinci koji su imali desna politička opredjeljenja. Ponekad je njihovo nastrojenje i djelovanje zadobivalo prilično osebujnu formu.
Nije trebalo dugo pa da dođe do promjena u odnosima moći. Hrvatski studiji izazivali su zazor kod mnogih koji bijahu zaposleni na konkurentskim fakultetima, premda su mnogi s tih istih fakulteta i honorarno predavali i na Hrvatskim studijima. Premda nije bila baš tamo zaposlena, Hrvatske studije simbolizirala je tada i određena osoba koja je svojim javnim djelovanjem i obnašanjem dužnosti pomoćnika ministra vjerojatno mogla imati presudan utjecaj na sudbinu pojedinih katedri, npr. na zadarskom Filozofskom fakultetu i na riječkom Filozofskom fakultetu. Sigurno je da se taj utjecaj mogao očitati i u nepodopštinama koje su te katedre imale. Uostalom, taj utjecaj, u skladu s općom dezorijentacijom nastalom u tada vladajućoj stranci, po svoj prilici očitovao se i u drugim sferama. Zahvaljujući tome, na sveučilištu nije bilo teško postići mentalnu nastrojenost, koju su mnogi sa zluradošću širili – da se svakoj nevolji može pronaći izvorište upravo u Hrvatskim studijima.
S promjenom političkih odnosa, u siječnju 2000, izgledalo je da se mijenja i pozicija Hrvatskih studija. No, premda Hrvatski studiji nisu bili rasadište političkih moćnika, neki njihovi protivnici htjeli su izazvati baš takav dojam. Putem podmetanja kukavičjeg jajeta o dupliciranju studija i neispunjavanju elementarnih stručnih i drugih uvjeta, njihovi stari i novi neprijatelji, nekadašnji suradnici u istom poslu, htjeli su ih još jedanput pogasiti. No, nije im to pošlo za rukom.
S druge strane, srećom, neki drugi fakulteti također su se uspjeli etablirati, usprkos istom nastojanju da ih se onemogući. Tako se npr. filozofija može sada studirati na sljedećim fakultetima: Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu u Rijeci i Filozofskom fakultetu u Zadru. Postoje čak i inicijative koje bi pak htjele uvesti studij filozofije gdje god za fakultet postoji naziv FILOZOFSKI FAKULTET. Tako je i za neke druge discipline sada otvoren konkurentski korektiv. Pa ako netko ipak drži je sveučilištu protuprirodno da ima dvostrukost fakulteta, možda bi umjesto gašenja pojedinih fakulteta pravi lijek ipak bio u podvostručavanju broja zagrebačkih sveučilišta?
Možemo zasad ipak konstatirati da je za Hrvatsku bila prava sreća i da samo Providnosti treba zahvaliti da su Hrvatski studiji opstali, usprkos svim (s)mutnjama oko njihove legalnosti. Uz silne traume koje su izazvane velikim nedostatkom mjesta za sve zainteresirane maturante pri upisu na fakultete, bez njihova postojanja ta bi trauma, sasvim sigurno, bila još snažnija.
Objavljeno u časopisu TEMA