nenad miščević - Etički pogled

Kad pravnik zatrudni

Nazivi za struke kod nas su obično muškog roda. Jezikoslovci, poput Stjepana Babića, uvjeravaju nas da je taj gramatički rod neutralan, posebno u množini. Kad poduzeće traži «pravnika» ili «pravnike» mogu se javiti muškarci i žene, jer gramatički muški rod ovdje stoji za oba spola.
     Je li doista tako? «Naši su pravnici zatrudnjeli» ne zvuči baš kao dobar hrvatski. Kad u našem zakonu o znanstvenoj djelatnosti piše da «student ima pravo za mirovanje obveza...za vrijeme trudnoće», zvuči pomalo smiješno. Nameće se zaključak da usprkos autoritetu dr. Babića hrvatski nije neutralan. Rečenica «Naši su pravnici zatrudjeli» je nonsens. Neki bi jezikoslovci rekli da ona gramatički ne valja, da to nije dobar hrvatski. Drugi bi rekli da je besmislena jer krši konvencionalnu pretpostavku da se riječ «pravnici» odnosi na muškarce. Iako u nekim kontekstima imenica muškog roda može biti neutralna, nazivi za struke to obično nisu.

Metafizika krapinskog pračovjeka

Objašnjenje je razmjerno jednostavno: jezik je konzervativan, i čuva davno patrijarhalno stanje. On ima poseban naziv za primalju, domaćicu i kućnu pomoćnicu, ima jednostavni način tvorbe ženskog roda (pravnica, profesorica), ali upotreba muškog roda doista sugerira vrijeme u kojem su samo muškarci bili pravnici, liječnici ili profesori. Jezik naprosto krivo prikazuje stvari, i to ne krivo ali neutralno, već krivo u korist muškaraca. Nietzche je negdje rekao da jezik čuva metafiziku kamenog doba. Što učiniti? Kako na primjer oglašavati radna mjesta?
     Pitanje je važno jer zadire u ravnopravnost. Ne zadire duboko, ali ipak para uši. Problemu se može doskočiti prilično ekonomično u tekstovima natječaja. Prihvatimo da je muški rod često neutralan, ali u glavnoj formulaciji barem jednom uključimo ženski rod: traži se pravnik/ca,  ili profesor(ica), ili kako već. Ako to nije dovoljno, pokušajmo sustavnije. Nijemci su to upravo tako riješili, a njemački nam je tu najbliži. Nema problema. Ne radi se o nekoj pretjeranoj političkoj korektnosti: u običnom razgovoru možete upotrebljavati polu-neutralni muški rod. Ali službeni tekst neka bar naznači da i za žene ima mjesta u natječaju.

Znanost u službi ravnopravnosti

Mirovni golubarnik

Mirovni golubarnik

O pogrdama V. – Pogrdne metafore

ANALIZA

Prelazimo sada s konteksta upotrebe pejorativa na uža pitanja o njegovu značenju. Počinjemo s našim primjerom “Četnika” koji će nas povesti novim neutabanim stazama. Izrazi “Četnik” ili “Ustaša” upotrijebljeni kao pejorativi za Srbina odnosno Hrvata imaju zanimljiva i lako prepoznatljiva svojstva, bilo značenjska (semantička), bilo usko vezana uz nastanak značenja (meta-semantička). Oba nastaju proširenjem iz naziva za prilično zloglasne pokrete: govorit ćemo o Dražinim i Šešeljevim četnicima te o Pavelićevim ustašama. Četnici i ustaše bili su zločinci, većina njih primitivna i okrutna, i privržena svojoj naciji (kojoj su, naravno, uspjeli donijeti samo ogromnu štetu i ništa koristi).

Pejorativ “Četnik” tako ima vrlo jasno podrijetlo: on nosi sobom pretpostavku da su svi Srbi (ili barem velika većina Srba) poput Dražinih i Šešeljevih četnika, i to samo zato što su Srbi. Oni su zločinci, primitivni i okrutni, upravo stoga što su Srbi. Sam je pejorativ neka vrsta riječi s prenesenim značenjem, možda sinegdohe: svojstva jednog dijela naroda, naime pravih četnika, prenose se na cijeli srpski narod. Isto tako, svojstva jednog dijela hrvatskog naroda, naime tipičnih članova ustaškog pokreta, prenose se na (skoro) sve Hrvate. Dodaje se (suluda) uzročna pretpostavka: dani ljudi imaju ta loša svojstva zato što su Srbi (odnosno, u slučaju pejorativa “Ustaša”, Hrvati). Zovimo takve pejorative pejorativnim tropima.

Pogledajmo pobliže: ako riječ “Četnik” shvatimo kao trop, možemo nastanak njegova značenja opisati u terminima nosioca i cilja metaforičkog procesa. Nosilac (vehicle) su Dražini i Šešeljevi četnici; prenose se njihova svojstva koja smo naveli – primitivnost, okrutnost i zločinačka ćud – a cilj (target) na koji se ona prenose su svi ili skoro svi Srbi. Ne prenose se neka druga svojstva: gerilsko ratovanje u šumama (što je izvorno značenje riječi “četnik”, sačuvano danas na primjer u bugarskom), pripadnost vojnoj formaciji-četi, i tako redom. Dodaje se uzročna pretpostavka – zao jer je Srbin.

Pejorativni su tropi vrlo česti, stoga čudi što se o njima malo piše, a izrazi kao što su “Nigger” i “Boche” (“Švabo”), koji ne upućuju na preneseno značenje, vladaju scenom. Ima ih posvuda: u njemačkom imate “Saujude”, “židovska svinja”, leksikalizirano u jednu riječ, koja pretpostavljena negativna svojstva svinje prenosi na osobe. Rodni pejorativi, poput domaćeg “kurva”, “kučka” i “krava”, ili engleskog “bitch”, spadaju u tu skupinu: u navedenim se primjerima pretpostavljeno značenje (ili skup svojstava) prenosi u prvom slučaju s prostitutki na ostale žene, a u drugom sa ženki na žene. Isto je tako opisivanje homoseksualca kao “tetkice” naravno metaforično, jer prenosi svojstva (stereo-)tipizirane dame na muškarca, i to svojstva koja su viđena kao ne-muževna i ne-muška.

Katkad je trop “živ”, tj. spoznajna interakcija nosioca i cilja još traje, katkad je “mrtav” i “okamenjen”. (Katkad posve iščezne: moje je vlastito ime, “Nenad” u narodnim pjesmama bilo ime neželjenog i nevoljenog brata, u suprotnosti s “Predragom”: danas nitko više ne čuje taj negativni ton, barem se nadam). U našim se primjerima (prilično nesretni) život nacionalističkih tropa hrani stvarnim reinkarniranjem povijesnih nosilaca: kad su Dražine četnike zamijenili Šešeljevi, domaći je mrzitelj Srba dobio novo gorivo za svoje pogrde: novi četnici, možda čak i gori od onih iz Drugog svjetskog rata, pružili su nove elemente za negativni stereotip i novu nazovi-potvrdu njegove tobožnje valjanosti. Još je zanimljiviji složeni proces vezan uz anti-semitske ispade i pogrde: dok na Zapadu uglavnom ponestaje materijala za takvo ludovanje protiv tamošnjih Židova, na Bliskom istoku postupci Izraela i militantnih izraelskih grupa stalno daju ahmadinedžadima novi materijal za podgrijavanje mržnje na Židove.

Što možemo naučiti iz pogrdnih tropa, odnosno pejorativa-matafora? Mnogo toga. Priča o prenesenom značenju sugerira prije svega spoznajno bogatstvo pejorativa. Pejorativ nije poput uzvika, on posjeduje bogat sadržaj, kojeg se dade artikulirati, kao što smo upravo učinili u primjeru “Četnika”. Štoviše, sadržaj je dinamičan na sustavan i zanimljiv način, kakav inače karakterizira metaforu i općenito prijenos značenja. Ako je osoba “kučka” – “bitch”, onda je pohotna, svadljiva, potencijalno opasna i zla. No, opasne pse treba nekad odalamiti nogom. Pejorativ može ali i ne mora sugerirati da je dobro biti oštar i s osobom – “kučkom”, i to po mogućnosti fizičkom silom: sve ovisi o tome kako slušatelj metaforu razumije.

Nadalje, pogrdni tropi sugeriraju da je značenje pejorativa poput nekakve male teorije o referentu. Da nema toga, ništa se ne bi moglo prenositi, pa tropa ne bi bilo.

I konačno, i najistančanije, oni sugeriraju složenu i bogatu vezu opisnog i vrijednosnog. Na primjer, Dražini i Šešeljevi četnici su okrutni i primitivni, stoga su zli; zlo je ukorijenjeno u tim njihovim svojstvima, supervenira na njima. Ista shema ukorijenjenosti prenosi se onda na ciljni predmet: Srbi su tobože zli zbog istih svojstava. Činjenična osnova (okrutnost i primitivnost) nosi vrijednosnu nadgradnju (zlo), a njihov je odnos u cilju (Srbi) slika njihova odnosa u nosiocu (Dražinim i Šešeljevim četnicima). (Stručnije rečeno, izvorni odnos između supervenijencijske deskriptivne baze i evaluacijske nadgradnje sačuvan je u izomorfnom obliku kod cilja metaforičkog procesa).

No, postoji i mala komplikacija. Usporedite riječ “kučka” za psicu, i njemačko “Saujude” s riječima “četnik” i “ustaša” za povijesne četnike i ustaše. “Kučka” i “Sau” (krmača) sigurno imaju negativnu konotaciju, a vjerojatno i negativno uže značenje, pa se ta negativnost glatko prenosi u istoimenom (točnije homofonom) pejorativu sa psice i krmače na osobe. Nasuprot tome, izrazi “četnik” i “ustaša” za povijesne četnike i ustaše ne nose nužno negativnu konotaciju – ima ljudi koji ih vole, što je moralno loše, ali nije značenjski kontradiktorno. Tako da zlo nije dio značenja tih riječi, kao što je dio značenja odgovarajućih pejorativa “Četnik” i “Ustaša”. Za pretpostaviti je, stoga, da postoji prelazna, srednja faza u procesu prenošenja značenja od izvorne riječi do pejorativa. U njoj se negativna konotacija nekako pridružuje značenju riječi, možda konvencionalnim uključivanjem. Vratimo se našem primjeru. Pretpostavljamo da Ivo i njegovi roditelji (s pravom) vide i Dražina i Šešeljeva četnika kao vrlo zlog. Oznaka “zlo” je konvencionalno povezana s njihovim pojmom takvog povijesnog četnika. No, isto tako, oni (neopravdano) vide četnikovanje, zajedno s pridruženim mu zlom, kao nešto tipično za sve Srbe. U formiranju pejorativa ova konvencionalna veza i pretpostavka o tipičnosti ugrađuju se u novo značenje: sad je Četnik svaki Srbin, a taj je po (suludoj) pretpostavci zao stoga što je Srbin. Bilo bi zanimljivo provesti psiho-lingvističko istraživanje o tim pretpostavljenim prijelazima.

Da ponovimo sve to na primjeru pogrdnice “Ustaša” (za sve ili većinu Hrvata) kad je izgovara hrvatomrzac. Bezobzirnost, mržnja na Srbe i okrutnost Pavelićevih ustaša prenosi on u pogrdnoj sinegdohi na sve Hrvate. U njezinu izvorniku, pojmu povijesnog, Pavelićeva ustaše, činjenična osnova koju čine ova tri svojstva baza je na kojoj supervenira negativna vrijednost ustaša. Taj je izvornik nosilac (vehicle) svojstava koja se prenose. U značenju pejorativa-cilja sačuvana je ista opća struktura: sad se sve Hrvate prikazuje kao bezobzirne, pune mržnje i okrutnosti, te po tome zle. Detaljna shema opisne baze i njezine vrijednosne nadgradnje prenosi se s nosioca na cilj, s Pavlićevih ustaša na Hrvate. Možemo pretpostaviti postojanje srednje, prijelazne faze. Srbi (s pravom) vide Pavelićeve ustaše kao krajnje negativne. Oznaka “zlo” je konvencionalno povezana s njihovim pojmom (Pavelićeva) ustaše. Srbin nesklon Hrvatima vidi ustašenje, zajedno s pridruženim mu zlom, kao nešto tipično za sve Hrvate. Tako onda nastaje pejorativ, gdje se pretpostavka o tipičnosti ugrađuje u novo značenje: ustašenje je tipično za Hrvate, drži Srbin nesklon Hrvatima. Također onda konvencionalnu veza pojma ustaše (iz NDH) i oznake zla on prenosi na novi pojam Ustaše (za sve Hrvate), i pojam zla ugrađuje u sam taj novi pogrdni pojam. Opisna osnova i vrijednosni sud sad su čvrsto ujedinjeni u novom značenju, pod pokroviteljstvom (sulude) uzročne pretpostavke, naime da su Hrvati zli zato jer su Hrvati.

I na kraju, odgovor na pitanje zašto se koncentriram na šovinističke pejorative, ostavljajući po strani seksističke, vjersko-fanatične i druge. Najviše sam se upravo bavio nacionalizmom i šovinizmom, pa mi je povijesni i društveni kontekst upotrebe ovih pejorativa najpoznatiji. S druge strane, oni su među politički najvrućijima kod nas, tako da nema straha da će izgubiti na aktualnosti.

O pogrdama IV. – Vještice, Šiptari i Nigeri

ANALIZA

Neka se dani pejorativ odnosi na članove neke grupe (manjince, žene, homoseksualce, što već). Kad ga ozbiljno i iskreno izgovara ne-član grupe, pretpostavka je da pogrđuje njezine članove. Što kad ga izgovaraju sami članovi? Pitanje nije jednostavno, a iskrsava često. Neki Romi sebe nazivaju Ciganima, Crnci se često oslovljavaju sa “Nigger”, a normalni albanski oblik koji se izgovara približno Sciptar sličan je k’o jaje jajetu riječi “Šiptar” koja je kod Srba pogrdnica. Da bismo raščistili stvari, krenimo od pojednostavljene zamišljene situacije i napredujmo korak po korak.

Prvo, zamišljena situacija. Grupa intelektualki aktivistkinja nailazi na otpore; u javnosti ih se počinje vrijeđati i između ostalog pogrdno zvati “vješticama” (kao što se kod nas pred dva desetljeća bilo desilo Radi Iveković, Dubravki Ugrešić i njihovim kolegicama). Pretpostavimo da one pejorativ prihvate i preuzmu ispod pera svojih neprijatelja (koje ćemo tako i zvati). Naša govornica, zovimo je Rada, kaže kolegici “Vidjet će oni kako ćemo im se mi, vještice, osvetiti”. Kako razumjeti ovo preuzimanje pejorativa?

Jednostavan, i po mom sudu točan odgovor, jest da Rada pejorativ citira. Uočite da ona ne preuzima glavnu karakterizaciju iz pejorativa, naime da su ona i njezino društvo moralno loše. Niti da su suprotstavljeni onom/j koji/a govori. Nadalje, njezino je izgovaranje te riječi razumljivo samo u kontekstu pozivanja na neprijateljevu upotrebu te iste riječi. Sve se to pojašnjava ako kažemo: ona ne govori o vješticama, već o “vješticama”, tj. o ekipi koju neprijatelj zove “vještice”. Stručno govoreći, ona pejorativ ne upotrebljava već navodi (“mention” nasuprot “use”).

Značenje takvog citiranog pejorativa složena je stvar, a koliko mi je poznato o njoj se nije pisalo. Rada vjerojatno preuzima neke od opisnih pretpostavki riječi “vještica”: da, mi smo žene, moćne, mi smo protiv vas, mi znamo trikove kojima vam možemo zapapriti. Budući da je obrazovana intelektualka, svjesna je da je upotreba te riječi za samo-opis svrstava u dugu tradiciju tobožnjih vještica na koje su organizirani lovovi, koje se mučilo i spaljivalo. Tvrd je orah za semantičku analizu koliko toga ostaje sačuvano u golom značenju riječi “vještica” kad je Rada upotrijebi. No, nešto sigurno ostaje. A pripisivanje moralne lošosti sigurno ne ostaje. Mi smo OK, neprijatelj je gad koji nas progoni.

Pragmatika je tu jednostavnija od semantike. Radino citiranje karakterizira intelektualke iz ekipe na određen način, a namjeravani perlokutorni učinci sigurno obuhvaćaju solidariziranje, izrugivanje neprijatelju i slične ciljeve.

Suprotstavimo takav citatni pejorativ albanskoj upotrebi riječi S(c)iptar. Kad je upotrebljava Albanac, ona je normalna riječ, bez citiranja, bez skrivenih značenja i razmjerno neutralna. Kad je upotrebljava ne-Albanac, prije svega Srbin, ona je pejorativ, s uobičajenom pogrdnom prtljagom. Zovimo takvu riječ dvosmislenim pejorativom. Koliko poznajem stvari oko naziva “Ciganin”, slično bi moglo biti i s njim: neki ga Romi vide kao staro ime za njihov narod, koje je uvredljivo samo u ne-romskim ustima.

Imamo dakle dva tipa izgovaranja potencijalnog pejorativa od strane članova referentne grupe, i u skladu s njima dvosmisleni i citatni pejorativ. Prvi je zapravo dvoglava riječ: u jednoj je upotrebi pejorativ, u drugoj normalno ime. Drugi je obezglavljeni, neutralizirani pejorativ, citiranjem lišen svojeg normalnog negativnog sadržaja.

Što je s riječju “nigger”? Je li dvosmislena ili citatna? Priznajem da ne znam činjenice. Obje mi mogućnosti izgledaju otvorene. Moguće je da je kao “Šiptar”, tj. naprosto stari naziv kojim su se američki crnci od pamtivijeka oslovljavali, a koji je u ustima ne-crnca pejorativ. Moguće je, nasuprot tome, da je sličan  “vještici” iz našeg primera, dakle bjelački pejorativ koji se upotrebljava citatno: mi smo ti koje vi, bijelci, zovete niggerima. Ako je ovo potonja mogućnost stvarna, imamo sličan efekt kao kod “vještice”: neki su opisni elementi “niggera” zadržani (mi smo opasni, muževni, divlji – jer smo crnci), drugi su odbačeni (nismo inferiorni, glupi, primitivni ni moralno loši). Pregledao sam literaturu, i nisam našao činjenice koje bi konačno odlučile između ove dvije mogućnosti, dvosmislenosti i citatnosti.

Na kraju, jedna analogija. Citatna upotreba pejorativa upozorava nas na važnost prenesenog značenja, posebno metafore, u razumijevanju pejorativa. O tome ćemo više kasnije, a ovdje samo uočimo analogiju: citatna upotreba riječi “vještica” prenosi neke crte iz uobičajenog značenja te riječi na ciljnu grupu, druge filtrira i ostavlja (doslovno) na cjedilu. Prenosi ženskost, moć, raspolaganje skrivenim trikovima i vještinama, sposobnost nanošenja štete (osvete), odbacuje moralnu lošost, i vezu sa Sotonom. To je proces vrlo sličan onom u stvaranju prenesenog značenja: neke crte nosioca (vehicle, npr. prolaznost, lažnost, i efemernost sna) prenose se na ciljni predmet (target, npr. na život, u metafori “život je san”, druge se ostavljaju po strani, na primjer da je san kod mnogih praćen hrkanjem). O metafori i pejorativu uskoro.

O pogrdama III. – Od lošeg pojedinca do lošeg društva

ANALIZA

Vrlo često pejorative se upotrebljava iza leđa osobe koju se pogrđuje, i ta upotreba u trećem licu naš je trenutni predmet zanimanja. Krenuli smo od primjera u kojem Ivo kaže momcima: “Onaj Četnik opet šeće sa Sanjom”, referirajući se na Stevu. Tvrdili smo sljedeće:

1. Neposredni i najbliži perlokutorni čin u slučaju takve pogrde u 3. licu jest obezvređivanje referenta, treće osobe o kojoj je riječ, u očima sugovornika.

2. Prvi posredni perlokutorni čin u slučaju takve pogrde u 3. licu jest prešutno (neizravno iskazano) pozivanje na slaganje, solidarnost protiv referenta.

Prije no što krenemo dalje zaustavimo se na pitanju (iz rasprave na seminaru na Riječi): što ako se Ivo samo pravi važan pogrđujući Stevu i Srbe? Kako analizirati tu upotrebu pejorativa?

Predlažem da razlikujemo dvije uloge koje može igrati pravljenje važnim:

Prvi slučaj: Ivo mrzi i podcjenjuje Srbe, a također mu dobro dođe da se time pravi važan.

U tom je slučaju pravljenje važnim dodatni čin koji bismo mogli svrstati u namjeravane perlokutorne čine. Ivo pokušava ostaviti dojam na sugovornike iskreno i ozbiljno izričući rečenicu o Stevi i Sanji.

Drugi slučaj: Ivo ne mrzi i ne podcjenjuje Srbe, nije ljubomoran na Sanju zbog Steve, sve mu je to svejedno, samo želi ostaviti dojam na klapu.

U tom slučaju pogrđivanje nije baš uspješno. Stevo ne ispunjava uvjet iskrenosti za posve uspješan govorni čin (uvjeti iskrenosti čine bitnu grupu, Austin je imenuje grupa Gama, za uspjeh govornog čina). Također, ni prvi posredni perlokutorni čin nije obavljen: budući da Ivo nema ništa protiv Srba i Steve, ne može iskreno pozvati na slaganje protiv njih, jer se klapa nema s čime kod njega složiti; negativni stav naprosto nije prisutan, pa pozivanje pada u vodu. Ako je Ivo makar minimalno razuman, ne može niti pozivati na slaganje s nečim u što ne vjeruje.

Vratimo se glavnoj liniji rasprave. Pretpostavimo sada da Ivo doista mrzi Srbe i Stevu, te je u pogrdi iskren i ozbiljan, a klapa se s njime slaže. Tada je govorne čine iz 1. i 2. vjerojatno uspješno obavio. Ima li ih još, standardno vezanih uz njegovu rečenicu i slične pogrdne izjave? Da bismo lakše odgovorili, navedimo još par okolnosti kakve su u mnogim sredinama tipične: žrtve pogrde čine manjinu (ili barem jasnu i odjelitu skupinu, kao što su, na primjer, u slučaju rodnih pejorativa žene), više ili manje prepoznatljivu: na primjer, pretpostavimo da u Ivinu gradiću ima stotinjak Srba. Sustavna upotreba pejorativa uvredljiva je za sve njih. Kako im i inače nije sasvim lako, pogrđivanje zapravo čini dio njihovog sustavnog podcjenjivanja, i u neku ruku “tlačenja” od strane većinaca. Ti nabrušeni većinci nisu svjesni sustavnosti ovih postupaka, niti njihove šire objektivne društvene funkcije, no to ne sprečava njihove pogrde da se uklope u tu sustavnu (lošu) praksu. Vjerojatno one doprinose koheziji većinske zajednice, na štetu manjinaca.

Za političku analizu diskursa bitno je sljedeće pitanje: kakva je veza između konkretnog (npr. Ivinog) govornog čina, i ove daljnje sustavne prakse (npr. u zajednici većinaca)? Je li činjenica da se čin dobro uklapa u praksu, u skladu je s njome, i može ga se opisati kao dio nje, doista bitna za sam čin, ili ona samo ukazuje na njegovo nebitno relacijsko svojstvo? Odbačena papirnata maramica na mojem stolu dobro se uklapa u opći nered na njemu, ali to uklapanje ni po čemu nije bitno za maramicu: odnos uklapanja izvanjski joj je i nebitan. Je li pojedinačna pogrda samo na takav način povezana sa širom sustavnom praksom ili je veza tješnja?

Kritičari dotične prakse (npr. antinacionalisti u slučaju šovinističkih pogrda ili feministi/ce u slučaju rodnih) tipično će inzistirati na tješnjoj vezi. Sa stajališta oštrog kritičara nacionalizma povezanost Ivinog govornog čina s praksom podcjenjivanja i s praksom tlačenja manjinaca izgledat će bitna: Ivin čin svjesno ili nesvjesno daje svoj obol, doprinosi tim lošim nacionalističkim praksama. Ovu pretpostavku možemo izraziti u terminologiji govornih akata tako da pretpostavimo postojanje daljnjih perlokutornih akata doprinošenja praksi podcjenjivanja i praksi tlačenja. Možemo ih zvati kontributivnim činima.

U našem primjeru imali bismo dva kontributivna perlokutorna govorna čina vezana uz Ivinu izjavu: prvi, blaži, čin doprinošenja i sudjelovanja u kolektivnom podcjenjivanju manjine, i drugi, oštriji, čin doprinošenja i sudjelovanja u kolektivnom tlačenju manjine. (Što kritičaru nacionalizam više ide na živce, bit će spremniji Ivi pripisati sve oštrije kontributivne perlokutorne čine.). Da ponovimo, posredni i kontributivni perlokutorni čini u slučaju Ivine pogrde uključuju sudjelovanje u praksi kolektivnog podcjenjivanja, ili još gore, tlačenja Steve i njegove manjinske skupine.

Tome bi tkogod mogao dodati i druge funkcije pogrde, na primjer doprinos koheziji većinske grupe i slično. Ovo nas dovodi do sljedećeg pitanja jesu li ovi hipotetički čini Ivi poznati, očekivani, i s njegove strane namjeravani? Pitanje je empirijsko, ali i nabijeno emocijama: ako oštro zamjerate pogrdama bit ćete skloniji Ivi pripisati namjeru doprinosa lošim kolektivnim nacionalističkim praksama (podcjenjivanja i tlačenja manjinaca), ako ste prema njima tolerantniji, bit ćete skloniji tvrditi da su pogrde samo izvanjski, neizravno i kontingentno povezane s ovim lošim praksama. Sažmimo, dakle, rečeno u karakterizaciji dva tipična hipotetička perlokutorna čina:

3. Posredni i kontributivni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu je sudjelovanje u praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta (i njegove skupine).

4. U najgorim slučajevima, posredni i kontributivni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu jest sudjelovanje u praksi kolektivnog tlačenja i obestpravljivanja referenta i njegove skupine.

Razlikujmo dvije vrste situacija, one s namjerom i one bez nje.

3a) Govornik ne namjerava doprinijeti praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta i njegove skupine, već to čini nenamjerno.

3b) Govornik namjerava doprinijeti praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta (i njegove skupine).

4a) Govornik ne namjerava doprinijeti praksi kolektivnog tlačenja i obestpravljivanja referenta i njegove skupine, već to čini nenamjerno.

4b) Govornik namjerava doprinijeti praksi kolektivnog tlačenja i obespravljivanja referenta (i njegove skupine).

Ove varijacije imaju značajne političke, a potencijalno i pravne posljedice. Najgora je opcija (4b), pa će najoštriji kritičari Ivi obično pripisati takvu namjeru. Lošost ostalih opcija varira u dvije dimenzije. S gledišta subjektivne odgovornosti, sljedeća je, i time druga po redu, opcija za osudu (3b). S gledišta objektivne lošosti, doprinosa objektivno lošoj situaciji, druga je po redu opcija (4a). Najmanje je za osudu, naravno, opcija (3a), gdje govorniku možemo predbaciti nebrigu, ali ne i zlu namjeru.

Složenost ocjene i odmjeravanja kazne dobro ilustrira stvarna zbrka oko navijačkih uzvika poput “Ubij Četnika!”. Uzeti doslovno, ovi uzvici jasno spadaju u najgoru grupu, naime (4b), i to u najoštrijem obliku, pozivanju na likvidaciju. Tako ih čuju kritičari i šokirani televizijski gledaoci. Njihovi branitelji tvrde da su oni metaforični, i dio normalnog navijanja: oni samo izražavaju takmičarsko neprijateljstvo i spadaju u grupu (1) i (2), bez ikakve poveznice s (3) i (4).

Dodatni teorijski problem predstavljaju oni pristupi diskursu koji niječu važnost govornikove namjere u ocjenjivanju govornog čina. Uzeti doslovno, oni daju vrlo loše rezultate. Netko tko cijeni Šešeljeve četnike i misli da je “Četnik” kompliment za Srbina, izreći će rečenicu iz našeg primjera s namjerom suprotnom Ivinoj. No, ako govornikova namjera ne igra ulogu, nemamo načina da te dvije izjave razlikujemo.

No, uzeti s mjerom opreza i cum grano salis, pristupi diskursu koji niječu važnost govornikove namjere u ocjenjivanju govornog čina predstavljaju izazov za naš pristup. Njihov branitelj može reći da namjera igra ulogu u pripisivanju značenja izjavi i u klasifikaciji akta, ali ne i u moralnoj ocjeni. Što mu odgovoriti?

Velik je problem za takvog teoretika da se mora odlučiti: ili su (A) sve upotrebe pejorativa vrlo loše, i spadaju u skupinu (4b), dakle predstavljaju doprinos tlačenju i obespravljivanju, ili su (B) sve razmjerno nedužne i spadaju u (3a). No, ako su (A) sve upotrebe vrlo loše, imamo posla s krivnjom bez odgovornosti (strict liability): govornik koji pojma nema o širim posljedicama upotrebe pejorativa jednako je kriv kao i zlonamjerni, dobro obaviješteni govornik koji ih upotrebljava s najgorom namjerom. Ako se odluči za opciju (B) naš se teoretik suočava sa suprotnom poteškoćom, jer mora najzlonamjernijeg govornika (onog iz (4b)) teretiti jednako malo kao i posve neobaviještenog i lišenog sustavne zle namjere (3a). Zaključujemo da je teorija koja odbacuje važnost namjere neupotrebljiva.

Zaključimo: pitanje o daljim socijalnim funkcijama pogrđivanja i njihovoj ocjeni je prava vreća buha, etičkih, pravnih i političkih. Ono je teško koliko i bitno, i mobilizira sve resurse koje teorija može ponuditi. Kad ga jednom riješimo, bit će lakše i pravnicima, i novinarima i javnosti.

O pogrdama II. – Pogrđivanje treće osobe

                  ANALIZA

Naša je današnja tema odnos između pogrđivanja i njegovih posljedica.

U našem primjeru Ivo kaže momcima: “Onaj Četnik opet šeta sa Sanjom”.

Izjava jest uvredljiva za Stevu, ali njega nema među sugovornicima: ako postoji čin vrijeđanja, taj se provodi u Stevinoj odsutnosti, in absentia. Pretpostavljamo stoga da upotreba pejorativa u takvom kontekstu, u kojem ciljna osoba nije prisutna, ima druge važne perlokutorne posljedice. Možemo ih podijeliti na neposredne, svjesno namjeravane, i daljnje, prešutne ili čak nenamjeravane. (Naša je tema, dakle, stručnije rečeno, odnos ilokutornog akta ozbiljnog i doslovnog iskazivanja pejorativa i njegove tipične standardne ili kanonske posljedice, tj. kanonski pridruženog mu perlokutornog akta.)

Najprije neposredne posljedice. Moja doktorandkinja Urška Mavrič predložila je u razgovoru da je najbliži perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu obezvređivanje referenta (u našem primjeru, Steve) u očima sugovornika (u našem primjeru, Ivinih prijatelja). Prijedlog mi izgleda dobro i navest ću ga još jednom:

1. Neposredni i najbliži perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu jest obezvređivanje referenta, treće osobe o kojoj je riječ, u očima sugovornika.

Obezvređivanje može biti u žarištu namjere: upozoriti prijatelje kakav je Stevo. Ili pak može biti samo usputno podsjećanje na općepoznati stav: znamo kakav je Stevo.

Sljedeći i posredniji prelokutorni čin kod pogrde u 3. licu je pozivanje na slaganje, solidarnost protiv Steve i drugih Srba. O toj dimenziji pejorativa malo se govori u filozofskim raspravama, i ona zaslužuje više pažnje.

2. Prvi posredni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu je prešutno (neizravno iskazano) pozivanje na slaganje, solidarnost protiv referenta.

Razlog da to pretpostavimo jest sljedeći. Počnimo s primjerom. Posve je normalna reakcija ne-šovinista na Ivinu izjavu da Ivi kaže: “Žao mi je, ali ja Srbe tako ne zovem”. Ta je reakcija uskraćivanje slaganja i nijekanje solidarnosti. Budući da je ona primjerena i prepoznatljiva kao smisaona i primjerena, moramo pretpostaviti da je to što ne-šovinist uskraćuje govorniku-šovinisti doista bilo prešutno sadržano u govornikovoj pogrdi. Da Ivo nije prešutno tražio solidarnost, odgovor bi bio neprikladan.

Taj čin pozivanja na slaganje pretpostavlja prvi. Kolegica Mavrič je dobro primijetila da je iracionalno pokušavati izgraditi solidarnost sa sugovornikom ako ovaj nije progutao onu prvu namjeru (pod brojem 1).

Zaustavimo se ovdje, i zaključimo s važnim poopćenjem. Britanska filozofskinja Jennifer Hornsby članku “Meaning and uselessness: how to think about derogatory words” ustvrdila je da su pejorativi “useless”, neupotrebljivi za nas “normalne govornike”. Njih upotrebljavaju rasisti, šovinisti i seksisti, mi ne. Nažalost ili nasreću, pejorativi su sveprisutni. Upotrebljavaju se i na ljevici, i u centru i na desnici. (U jednom blogu na Right 2 Left, David Velleman pitao se je li riječ “homofob” postala pejorativ u njegovoj okolini, i odgovorio je potvrdno). Pogledajmo:

Usred štrajka na fakultetu, mladi anarhist kaže svojoj klapi: “Onaj fašist ministar opet nas je zafrknuo.” Pragmatika je ista kao i u slučaju primjera sa Stevom. “Fašist” je ovdje pejorativ. Najbliži perlokutorni čin tu je obezvređivanje referenta (ministra) u očima sugovornika (govornikove klape). Sljedeći i posredniji prelokutorni čin jest pozivanje na slaganje, solidarnost protiv ministra. Pragmatika je posve ista u obje situacije, dok politička pozadina, naravno, nije. Još jednom, pejorativi su sveprisutni.

O pogrdama I. – Upotreba pejorativa

ANALIZA

Pogrde i pogrdnice – pejorativi – u običnom razgovoru jesu “kruh svakdanji”. Jezikoslovci i filozofi sve im više posvećuju pažnju, pa bismo ovdje rekli par uvodnih riječi o domaćim pejorativima. Ostavimo po strani seksističke (kao što je “kurva”) ili religijske (“poganin”), a uzmimo za primjer šovinističke i rasističke. U hrvatskom recimo “četnik” – za Srbina, u Srbiji često “ustaša” – za Hrvata, te posvuda više ili manje prakticirane – “čifut”, “cigo”, i slične. Primjer:
Ivo kaže Stevi: “Šuti, Četnik!”
Ili, izjava u grupi tvrdih državotvornih momaka koji u međusobnom razgovoru referiraju na Stevu isključivo izrazom “onaj Četnik”, npr.:
“Onaj Četnik opet šeće sa Sanjom”.
Pisat ću riječ “Četnik” velikim slovom kada se ona upotrebljava kao pogrdnica za Srbina (za razliku od riječi koja označava političku orijentaciju, npr. “Dražini četnici”, “Šešeljevi četnici”). Zanima nas dakle riječ “Četnik” i njoj slične kao pejorativi koji se upotrebljavaju u pogrdama. Kako izgledaju semantika i pragmatika ovih pogrda?
Osnovne pretpostavke koje bih želio braniti jesu ove dvije: prvo, negativan stav ugrađen je u značenje. “Stevo je Četnik” značenjski povlači da je Stevo loš, i to loš jer je Srbin. Ta se pretpostavka susreće u literaturi.
Drugo, čini mi se da ovo negativno značenje nosi sobom otvorenu ili prešutnu namjeru, prije svega namjeru vrijeđanja (ili ponižavanja) referenta (Steve, u našem primjeru). Drugim riječima, to je moja osobna zamisao: semantički sadržaj odabire prikladni kontekst, nazovimo ga “kanonski pragmatički kontekst” (KPK), koji je standardno vezan uz izricanje pogrdnica. U tako odabranom kontekstu, pogrđivanje (ozbiljno i iskreno, doslovno i ne-ironično izricanje pejorativa) upućuje na standardne ili uobičajene svrhe koje se žele postići, u prvom redu vrijeđanje. Drugim riječima, vrijeđanje je kanonski perlokutorni učinak vezan uz izricanje pogrdnice u drugom licu, oči u oči sa žrtvom – objektom vrijeđanja.
No, što je s našim drugim primjerom, grupom tvrdih državotvornih momaka koji u međusobnom razgovoru referiraju na Stevu isključivo izrazom “onaj četnik”:
“Onaj četnik opet šeće sa Sanjom.”
Zovimo taj čin “pogrđivanje u trećem licu”. Izjava jest uvredljiva za Stevu, ali njega nema, a obično se ne kaže da ljudi osobu “vrijeđaju iza leđa”: za uvredu je potrebna prisutnost. Kolegica Dunja Jutronić uvjerava me da je “vrijeđanje iza leđa” sasvim razumljiv pojam. U redu, zovimo to “vrijeđanje in absentia”. Ali kakav je namjeravani perlokutorni učinak na prisutne? Postoji li takav standardni učinak vezan uz pogrđivanje u trećem licu?
Pitanje nije posve lako, i o njemu ćemo u sljedećem blogu.
____________________

Bilješka:
Eto, odlučih se početi malo teoretskiji blog. Ako bude sreće, nešto će od toga materijala biti dostupno i na video-zapisu. Obavijestit ću vas na vrijeme.

Barack Obama i bushevski politički repovi

U posljednjih su se nekoliko tjedana malo prorijedili tamni oblaci nad ljudskim pravima za koje je dosta krivo Bushevo desetljeće. Obamina je vlada odlučila zatvoriti Guantanamo; sada se suočava s uobičajenim problemima. Čini se da su se neki od puštenih osumnjičenika opet povezali s protuameričkim organizacijama, obilježenim kao terorističke. No, Obama srećom očito ne odustaje, i čini se da kreće u čišćenje nataloženog pravnog i političkog smeća što ga je za sobom ostavio Bush. Istodobno je sa suđenjima, točnije jednim suđenjem, krenuo Međunarodni kazneni sud (MKS), kojemu su SAD sustavno zagorčavale život. Što će sad učiniti Obamina nova Amerika, pitaju se mnogi. Što će reći ministrica vanjskih poslova? Bill Clinton je odavno podržavao MKS, uz male zadrške, a Hillary nema dobrog razloga da ga isto tako ne podrži sada. No, američka averzija prema MKS-u i međunarodnom sudovanju vrlo je jaka, snažnija od mišljenja pojedinaca na vlasti, a ima duboke i raznovrsne korijene. Neki su načelni, a drugi dugoročno egoistični. Vrijedi ih pažljivije razmotriti, a na to ćemo se pitanje vratiti. SAD u zaostatku No, prije toga prisjetimo se nagomilanih problema s ljudskim pravima koji čekaju Obamu. Harvardski časopis za ljudska prava nedavno je izdao broj na tu temu, koji nudi prilično dojmljiv popis problema. Autori tamo upozoravaju na predrasudu unutar Amerike: mnogi Amerikanci naivno misle da njihova zemlja poštuje ljudska prava bolje nego druga i da ima viša mjerila. Zaboravljaju na stoljeća diskriminacije i njene današnje učinke te vide svoju zemlju kao uzor građanske jednakosti i pravde. No, ona to nije. Na primjer, Stacey L. Sobel upozorava da su prava homoseksualaca lošije zaštićena u SAD-u nego li u zemljama EU. Savezni zakoni ne zabranjuju diskriminaciju homoseksualaca, a niti zakoni u većini (točnije tri petine) saveznih država. Već se četrnaest godina pokušava u Kongresu provući zakon o nediskriminaciji na radnom mjestu, no to nikako ne uspijeva. Isto tako, ne postoji savezni zakon koji bi išao na ruku istospolnim parovima; dapače, jedan zakon iz 1996. g. (zvan skraćeno DOMA) izričito zabranjuje priznavanje zakonskog statusa takvim parovima. Vojno pravilo, slikovito nazvano “Ne pitaj, ne govori”, isto tako nije uspjelo riješiti pitanje ravnopravnosti homoseksualnih kadrova u vojsci. Pomoć kao nastavak ratovanja Mnogo su gori propusti američke vanjske politike. Ostavimo po strani “rat protiv terora” kojim se počelo opravdavati mučenja, a okrenimo se prozaičnijim temama, na primjer pomoći što je SAD šalje siromašnim zemljama. Ta je materijalna pomoć do krajnosti ispolitizirana, pa ne služi prvenstvenoj svrsi kojoj je na riječima namijenjena. Da krenemo od zatucanosti i konzervativnosti kao prve mane; već se desetljećima vlasti natežu oko toga mogu li organizacije koje zagovaraju pobačaj ili pak pružaju pomoć pri pobačaju – uopće dobivati američku pomoć za bilo koju svrhu. Vrhunac je bio skandal oko populacijskog fonda UN-a, UNFPA, na čije je financiranje Bush bio uložio veto. On je podržao zamisao da organizacije koje podržavaju pobačaj ne mogu dobiti pomoć, a onda još i namijenio jednu trećinu opsežnog programa PEPFAR zagovaranju spolne suzdržanosti. “Ako hoćete pare, nema seksa, ako ne možete bez seksa, ništa od pomoći”! A bushevska ograničenja pogađaju čak i vrlo skromna nastojanja da se, na primjer, kao u Nigeriji, silovanim ženama omogući da pobace, u skladu s “Opcionalnim protokolom o pravima žena u Africi” priloženom Afričkoj povelji ljudskih prava. Obama, afrički potomak, morat će se prije ili kasnije suočiti sa svim tim propustima – i učiniti svoje. Njegova je Kenija obuhvaćena PEPFAR programom, i čeka ne njegovu odluku! Čak i američki pravnici odavno uviđaju da je američka “pomoć stranim zemljama bila ‘ispolitizirana’ u smislu da se dolare doznačavalo prema vanjskoj politici zemlje primateljice, a ne prema njihovim razvojnim ciljevima i programima.” U proteklom se desetljeću, zahvaljujući Bushu, to pretvorilo u karikaturu, pa je Irak dobio 45 milijardi dolara, neusporedivo više nego li ukupni ostatak svijeta. I to ne kroz normalni kanal USAID-a, već preko ministarstva obrane: pomoć je nastavak ratovanja drugim sredstvima. Ne samo na Bliskom istoku, već i u Africi, za koju je formiran AFRICOM, jedinstvena vojna komanda za cijeli kontinent. SAD, državizam i imperij Okrenimo se sada MKS-u, koji je konačno proradio i za javnost, prestao s pripremama i krenuo u suđenja. Zašto ga SAD toliko ne vole? Dvije su grupe načelnih razloga kojim se rukovode američki političari i ideolozi da bi ga ocrnili. Prva je potreba za potvrđivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, koji je bio davno kovan u republikanskom otporu britanskoj kruni. Samo će američke (sudbene) vlasti suditi američkim građanima! Taj je ideal duboko ukorijenjen u tamošnjoj nacionalnoj političkoj svijesti. Prije Busha on se često ispoljavao u razmjerno prihvatljivom obliku, naime u uvjerenju da su američki sudovi toliko dobri, nepristrani i strogi, da mogu izaći na kraj s prestupima vlastitih građana na način koji bi drugima mogao biti uzor. To je dio ranije spomenute općenite iluzije o tome kako SAD vode na planu poštivanja ljudskih prava. No, nakon Guantanama i Abu Ghraiba takvo razmišljanje izgleda ili kao naivnost ili kao svjesni pokušaj prijevare. Kada tome dodamo da nitko, pa niti SAD, ne bi smio biti sudac u vlastitom predmetu, razlog se podosta rasplinjava. Drugi je načelni razlog državizam i nepovjerenje u nad-državne organe: međunarodna je zajednica upravo obitelj država koja sama ne smije postati nad-država. On seže unazad u vrijeme predsjednika Wilsona koji mu je dao blagi oblik, zalažući se istodobno za samostalnost svih nacija i za stvaranje Lige naroda; kasniji su političari mnogo oštriji državisti od Wilsona. Zamjenik državnog tajnika, Marc Grossman, u Bushevo je doba objašnjavao kako se i SAD i MKS zalažu za zajednički cilj, a to je vladavina prava. Međutim, a naglasak je upravo na “međutim”, “mi Amerikanci mislimo da razni narodi to moraju riješiti sami, svaki za sebe”, izjavljivao je. Ako je politička volja nekog naroda preslaba, moramo mu pomoći da je ojača. No nikakvo se nekontrolirano međunarodno tijelo ne smije uplitati u taj proces. Ovo se stajalište jasno pokazuje u američkoj ad hoc podršci međunarodnim sudovima poput “našeg haškog”; SAD su zagovarale stvaranje takvog suda za Sudan, radije negoli sustavni angažman MKS-a. Nenačelni, čisto egoistički razlozi izgledaju mnogo gore. Riječ je o golom političkom interesu, i to ne uvijek američkog naroda; katkad od svega profitiraju samo najmoćniji i najbogatiji. U UN-u Amerika ima prilično odriješene ruke, zbog prava veta u Vijeću sigurnosti, i tu povlasticu iskorištava do besvijesti. A MKS je u svom dnevnom radu nezavisan od Vijeća i, naravno, to joj smeta. Podsjetimo se na nedavna američka izvlačenja i podmetanje nogu međunarodnoj pravdi. Busheva je uprava poduzela cijelu kampanju nagovaranja raznih država da one u svojoj suradnji s MKS-om pristanu na izuzeće američkih građana: ako bi neki američki vojnik počinio neko od bitnih nedjela obuhvaćenih MKS-ovim Rimskim statutom, recimo kod nas ili u Bugarskoj, ni mi ni Bugari ne bismo ga onda predali MKS-u. Pravnici su uočili i zapamtili kako je takvo hiperaktivno izvlačenje postavilo mnoge zemlje, pa i članice Vijeća sigurnosti pred teške dileme. Condoleezza Rice je optuživala MKS da je “ustanova s teškom manom, jer može podvrgavati građane država ne-partnerica… potencijalno politički motiviranom progonu”, sve to u kontekstu odluke Vijeća Sigurnosti od pred četiri godine da rezolucijom (br. 1593) opunomoći MKS za suđenje za darfurske zločine. Američki se načelni i nenačelni razlozi međusobno isprepleću. Tako Jason Ralph, autor knjige o odnosu SAD-a prema MKS-u pametno komentira da Americi odgovara državizam, jer ako ne postoji jaka nad-državna zajednica onda ona može kontrolirati druge države; drugim riječima, slabašno povezano društvance država idealno je lovište za američke imperijalne interese. No, kako će cijelom tom sklopu pitanja pristupiti Obama? Zaključimo s malim, ali nevjerojatnim propustom. Samo su Amerika i Somalija (koja praktično nema ni vlade) propustile ratificirati Konvenciju o pravima djeteta. Tko zna zašto? A zašto je Amerika od sebe uspjela napraviti takvu karikaturu, kad je toliko željela biti uzor i vođa u promicanju ljudskih prava?Hrvatski

Busheva ljudska prava

Vjeruje li Bush u to što govori, po Markovu trgu i sličnim mjestima? Prošle se godine u SAD-u mnogo govorilo o njegovoj izvršnoj uredbi protiv okrutnih i nehumanih postupaka, te o ponižavanju i ocrnjivanju religijskih uvjerenja pri ispitivanju za terorizam. Ako ste musliman i osumnjičeni ste za terorizam – dok vam gura glavu u kadu s vodom, više vam policajac neće smjeti vrijeđati Alaha. Predsjednik je tu uredbu plasirao kao pomoć “jadnim časnicima CIA-e” koje se napadalo jer mjerila nisu bila jasna. Pretpovijest nove uredbe obilježavaju dva koraka. Pred dvije godine donesen je amandman koji nosi ime republikanca Johna McCaina, koji američkim vojnicima zabranjuje sudjelovanje u okrutnim i nehumanim postupcima, te time pojačava obvezatnost ženevske konvencije za Amerikance. Kao što i potvrđuje važnost konvencije UN-a protiv mučenja i drugih neljudskih i ponižavajućih postupaka koja eto važi već dobrih dvadesetak godina. McCain je sam bio u sjeverno-vijetnamskom zatvoru podvrgnut žestokom mučenju i, predlažući amandman, prilično se iskazao. No, glavni je nedostatak amandmana bila neodređenost o tome što se računa kao neprihvatljivo. Pod oštrim pritiskom domaće javnosti i svjetske scene američke su vlasti onda od listopada prošle godine donijele zakon o vojnim sudovima koji je stvari pokušao precizirati, ali su mu kritičari našli mnoge rupe: protuustavno unazadno djelovanje, pri kojem postupak koji nije bio protuzakonit kad je izvršen, nakon izvršenja postaje protuzakonit; zatim, prijetnju da i američki građani dobiju isti loš status kao i osumnjičeni stranci (zamislite, kojeg li skandala!), kao i mnoge druge proceduralne nedostatke. Nova je uredba nešto konkretnija, no ostavlja nekoliko značajnih rupa, od kojih se u novinama odmah spomenulo neregulirana pa time i napola dozvoljena praksa potapanja osumnjičenika u vodu: prekaljeni su ratnici znali popustiti nakon što su dvije-tri minute ostavljeni bez zraka. Ugledni kritičar, pravnik M. Lederer, već je upozorio na to da su vrata otvorena maštovitim časnicima CIA-e da izmisle nova maltretiranja neobuhvaćena pravilima i na rubu klasične torture, kao što su razni oblici iscrpljivanja osumnjičenika, vrlo popularni kod američkih mučitelja u Iraku.
Nije čudno da se posljednjih godina rasplamsala rasprava za i protiv mučenja pri ispitivanju. Pred godinu i po dana ugledni je Indiana Law Journal bio objavio tekst Harolda Hongju Koha “Can The President Be Torturer In Chief?” (“Može li predsjednik biti službeni glavni mučitelj”), u kojem on traži: “moramo se oduprijeti zamisli da rat protiv terorizma dopušta da se vlast vrhovnog komandanta proširi u proizvoljnu vlast da ovaj djeluje kao vrhovni službeni mučitelj”. Ako izvršna vlast u liku predsjednika kao vrhovnog komandanta prekrši važeće zakone, treba je predati sudu. A tortura jest kršenje važećih zakona. Pritom vrhovni komandant snosi komandnu odgovornost, posebno za one prestupe svojih podčinjenih za koje im je davao javnu podršku. Kohovi su se kolege, pravnici Jack Goldsmith i David Cole isto tako okrenuli protiv Busheva i Cheyneyeva pravnog savjetnika Davida Addingtona i opisali ga kao “čovjeka koji stoji u pozadini torture”. O mučenju ne šute ni politolozi. Profesor na vašingtonskom sveučilištu, po imenu Jamie Myerfeld, u Harvard Journal of Law & Gender raspravlja o slijedećem pitanju: “Kako je američko marginaliziranje ljudskih prava dovelo do torture?” I na prvoj stranici podsjeća na to da je Bush branio “alternativni skup postupaka” koje CIA upotrebljava kad saslušava osumnjičenike za terorizam. Analizira poteze kojima je predsjednik skoro pa blokirao pokušaje Kongresa da uredi tretman optuženih, poput McCainova amandmana protiv okrutnog i neljudskog postupanja s optuženicima. Kasnije sažima cijelu mučiteljsku tradiciju: mučenje filipinskih pobunjenika (pred više od sto godina), mučenje vijetnamskih uhićenika, te podržavanje, obučavanje i nadgledanje mučitelja iz vojnih režima sklonih SAD-u. Cijela ta tradicija, po njegovu sudu, leži u pozadini najnovijih udžbenika o “alternativnom skupu postupaka”.
Nagradno pitanje: treba li vjerovati Bushu kad govori da mu je stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva?

Busheve i naše zajedničke vrijednosti

O našem nedavnom gostu, Georgeu Bushu, zanimljivu je knjigu napisao Peter Singer, jedan od najvećih svjetskih etičara na početku tisućljeća. Naslov je Predsjednik Dobra i Zla: George W. Bush shvaćen ozbiljno (The President of Good and Evil: The Ethics of George W. Bush, Dutton: New York, 2004). Dok se hadezeovci okupljeni na Markovu trgu vesele Bushevim komplimentima (jer, sličan se sličnom veseli), Singer čeličnim analitičnim skalpelom secira Bushevo moraliziranje.
Laže li Bush kad tvrdi da vjeruje u vrijednosti demokracije i ljudskih prava? Nekako smo svi skloni pretpostaviti da političari lažu, da si skaču u usta i da njihovo moraliziranje ne treba uzeti za ozbiljno. Skloni smo odmah iza njihovih izjava pretpostaviti – dublje ili pliće – skrivene interese. Nasuprot tome, Singer provodi najviše vremena analizirajući doslovne Busheve izjave. Poput sljedećih bisera: “Mi se nalazimo usred sukoba dobra i zla” i “Amerika će nazvati zlo njegovim pravim imenom”.
Na početku ga uzima posve ozbiljno (kao što je najavio u podnaslovu knjige, ili se barem pravi da to čini). Navodi njegova gledišta i argumente te raspravlja svaku postavku. Onda mu nađe proturječje i zabilježi ga. Zatim prelazi na sljedeću tvrdnju. Naravno, nakon stotinjak stranica, Bushevo se moraliziranje raspada kao kuća od karata. Busheve i “naše” “zajedničke vrijednosti” koje su oduševile Sanadera, izgledaju prilično mizerno.
“Znali smo”, kažu Singerovi prijatelji. “Zašto si uopće tratio vrijeme na analizu očito neodrživih tvrdnji? George W.Bush nije samo predsjednik Amerike, već i njezin najistaknutiji moralist. Niti jedan predsjednik koji još živi u sjećanju nije toliko često govorio o dobru i zlu.”
Stoga vrijedi razmotriti njegove izjave, najprije zdravo za gotovo, a onda vidjeti koliko su teške. Ovdje me zanima prvi dio knjige, “Busheva Amerika”, dok ću drugi dio – o Americi i svijetu – ostaviti po strani.
Vrijedi ovdje spomenuti da je Richard Bernstein, nekadašnji stalni gost Korčulanske škole i inozemni “praksisovac” prije tri godine objavio filozofsku knjigu Zloupotreba zla (The Abuse of Evil: The Corruption of Politics and Religion since 9/11, Malden: Polity Press, 2005), u kojoj se poziva na Kanta, Nietzschea, Levinasa, Hansa Jonasa i Hanu Arendt da bi se suprotstavio jeftinoj bushovskoj retorici o terorizmu kao naprosto Zlu.

Obratni Robin Hood
Bush opisuje SAD kao “jedinstvenu naciju pravde i šansi”, a istodobno donosi mjere koje gaze osnovna načela pravednosti i oduzimaju šanse golemoj većini stanovništva, a posebno najsiromašnijima. To je Singerov zaključak iz analize Busheve porezne politike. Njegove porezne olakšice uzimaju siromašnima da bi dale bogatima, poput Superhika –tog izokrenutog Robina Hooda.
Sličnu sudbinu doživljava i Bushevo inzistiranje na svetosti života. Singer podrobno prati njegove slabašne argumente, a onda upozorava na proturječja. Najprije, život uopće, uključujuće i životinjski. Država bogato plaća istraživanja u kojima se masovno tamane životinje, tako da Bush valjda ne misli na život kao takav, već samo na ljudske živote. Ni ovdje ne prolazi bolje. Fetuse brani jer oni predstavljaju nedužan ljudski život. Ali on je potpisao smrtnu osudu za mentalno retardiranog prestupnika. Ako mentalno retardirani nisu krivi za svoja djela, onda su nedužni, a smrtna je presuda uzimanje nedužnog života. Ali, i inače, Bushov entuzijazam za smrtnu kaznu teško da se može pomiriti s idejom “svetosti života”. No, to, naravno, nije kraj. Predsjednik koji iskreno vjeruje u svetost života barem bi se zanimao za nedužne žrtve vojnih operacija koje naređuje. Što kod Busha nije slučaj. Singer detaljno iznosi slučajeve masovnog ubijanja civila u vojnim operacijama, što iz nebrige, što iz brzopletosti, što iz kalkulirane namjere, slučajeve koji su predsjednika ostavili mrtvim hladnim.

Koji trg – Cvjetni ili Markov?
Slično prolazi Bush kad je riječ o ljudskim pravima (Guantanamo i Abu Ghraib), o zaštiti okoliša, o miješanju vjere i politike i o neodgovornom pozivanju na vjersku inspiraciju kod donošenja ozbiljnih i dramatičnih odluka. Ukratko: “za njim se vuče rep pregaženih obećanja i protuslovnih mjera, od tvrdnje da će se boriti za prava pojedinih federalnih država protiv vlasti savezne vlade, do njegove zakletve da će donijeti Američki san u domove siromašnih, i do njegovog ranijeg suprotstavljanja državotvorstvu. Umjesto da uvede zemlju u ‘doba odgovornosti’ o kojem je često govorio, svojim je smanjivanjem poreza gurnuo budžet dublje u dugove, gomilajući tako probleme za slijedeće naraštaje. Ako kod predsjednika ono što je potrebno jest to da on ima neprotuslovnu poruku (kao što je Bush sam rekao u studenom 2000), onda je George W. Bush u tome posve očiti propalitet”.
Zanimljiva je Singerova dijagnoza o Bushevu moralnom karakteru. On ga vidi kao nezrelu, skoro moralno hendikepiranu osobu, nesposobnu za suptilnosti. Takva se osoba poziva na jednostavna pravila (“Ne laži”, “Ispunjavaj obećanja” i slična), koja ni njega ni nas ne mogu voditi kroz složene stvarne situacije. Kad pravilo ne funkcionira, takva osoba uzima svoje želje zdravo za gotovo, kao realnost. Bushu je špijunaža tako služila da bi podržala njegove planove, a ne da bi obavještavala o stvarnosti. Njegova “moralna jasnoća” naprosto je nedostatak smisla za složenost problema, suptilnosti i etičke zrelosti. Ona odgovara normalnoj dobi od četrnaest godina, a ne zrelom uzrastu, kaže Singer, slijedeći moralnog psihologa Kohlberga. Ona je stoga nedostatak, a ne vrlina. Očito, nije lako biti Predsjednik Dobra i Zla.
Spomenimo i gledišta suprotne strane. Politolog i filozof Robert Jackson pisao je o tome kako Amerika izvozi demokraciju, doslovno, i vodi svjetonazorske ratove (“Doctrinal War”, Monist, 2/2006). I savjetovao svojim sunarodnjacima neka to ne čine. No, teško je povjerovati da je demokracija uistinu tako važan izvozni svjetonazorni artikl za SAD: na jug američkog kontinenta izvozili su diktaturu, podržavaju izrazito nedemokratske režime na arapskom poluotoku, a u Irak su uvezli kaos prije negoli demokraciju. Singer je, čini se, u pravu prije negoli Jakson. Eto, toliko o zajedničkim vrijednostima slobode, demokracije i ljudskih prava. Cvjetni trg je izgleda bolje pogodio nego li Markov.

Bush i obrana slobode

“Ne bojte se, Hrvati, mi ćemo vas braniti ako vas tko napadne”, obećao je Bush i pobrao ovacije. Ako nas napadne Slovenija, sve zbog jata ribica, Amerikanci će intervenirati za nas. Kako izgleda kad vam SAD brane vašu slobodu? Na primjer, kako su to učinile u Iraku?
Ugledni američki etičar i pravnik Fernando Teson bio je objavio apologiju američke vojne intervencije u Iraku upravo kao oslobodilačke intervencije, u kojoj je razvijao zanimljivu usporedbu i provokativnu pravničku ideju. Članak se zove “Ending Tyranny in Iraq”, izišao je u uglednom časopisu Ethics and International Affairs, Vol. 19.2 (ljeto 2005), a možete ga naći na webu. Tesonova je zamisao jednostavna: američke su vlasti imale kratkoročan cilj, tj. svrgavanje tiranina Sadama, i niz dugoročnih, od kojih su neki “možda” egoistički ili čak imperijalistički. No, u ocjeni intervencije najvažniji je upravo ovaj prvi, svrgavanje Sadama. Usporedba je sa spašavanjem utopljenice: možda je spasilac imao daljnje namjere da svoje dobro djelo nekako naplati i iskoristi, ali samo vađenje žene iz vode jest pohvale vrijedan čin. “Gledaj samo namjeru spašavanja utopljenice”, poručuje Teson, “i morat ćeš priznati da je ova pohvalna”. Takva je i neposredna namjera američke intervencije. “Tumačim ovaj rat kao prirodni nastavak izvanredno idealističkog, preobražajnog i oslobodilačkog poriva u Američkoj Republici, koji vezuje današnje američko nastojanje u Iraku s Wilsonovim demokratskim učenjem i F. D. Rooseveltovom uvjerenom borbom protiv evropskog fašizma”, piše Teson.
Nažalost, pred njegovu se zamisao postavlja dvostruki problem, moralni i faktički. Nije očito da ova etika kratke pameti općenito ima smisla: postupke vrlo često prosuđujemo po konačnim, a ne neposrednim namjerama. No, u slučaju Iraka, stvari su još gore. Nepromišljeno provedena intervencija, i sebična nebriga u prvoj fazi okupacije i upravljanja, dovele su zemlju do građanskog rata. Pristaše Sadama osigurale su si legitimnost kao potencijalni “oslobodioci”, razbuktali sukobi doveli su zemlju na rub raspada, američke kompanije već se spremaju da cijede iračku naftu, a perspektiva kurdsko-turskog sukoba otvara nove ponore. Teson je morao razmotriti sljedeći scenarij za svoju usporedbu: izvlačeći ženu iz automobila, spasilac joj je iz lakomosti i nebrige slomio kičmu, i pretvorio je u hendikepiranu, polu-svjesnu osobu koja se bori za goli život, dok joj on iz ruku otima imovinu. Ni to nije sve. Faktički, SAD su bile podržavale Sadama u tolikoj mjeri da bi se moglo reći da su ga dijelom stvorile. Podržavale su davni državni udar koji je njegovu stranku Baas doveo na vlast, a njega učinio drugim čovjekom u državi, huškale ga protiv Irana i pomagale u ratu. Zapad mu je dao oružje, izgleda i bojne otrove. Onda se okrenuo protiv njega. Da se vratimo na usporedbu, naš je spasilac zapravo najprije gurnuo auto sa ženom u more, a onda joj pri vađenju iz vode slomio kičmu. Teson od nas traži dvostruku zaboravljivost: zatvaranje očiju pred dugom sramotnom prošlošću kao i pred neposrednom budućnošću. Njegova etika kratke pameti loš je recept, kolikogod njezin predlagač bio ugledan i inteligentan.
Stoga se službena američka priča o Iraku odvija se u znaku djelomičnog priznanja neuspjeha koji je, izgleda, potpun, a ne djelomičan. Službeni glasnogovornici govore o tisućama “taktičkih pogrešaka”, generali kritiziraju Rumsfelda, a i Bush se pomalo posipa pepelom. Irak je zapeo u grlu Sjedinjenih Država. Tragične su nam činjenice o sukobima i pogibijama koje su nam svaki dan pred očima u televizijskim vijestima i o njima znamo dovoljno; vrijedi stoga pogledati i malo općenitije rasprave o smislu i besmislenosti takvih akcija poput iračke. Pogotovo u situaciji u kojoj se možda kuha slična akcija protiv Irana. Jedna je zanimljiva tema pravo.
Usprkos Bushevim pričama o slobodi, čini se, općenito gledano, da je Irak okupiran: vojska je ušla silom, zaposjela ključne punktove, a na vlast su postavljeni proamerički irački političari koji se doimaju kao američke marionete. No, normalna okupacija nije gola vladavina sile, kakvu smo navikli gledati u filmovima o ekstremnom primjeru nacističke okupacije. Ona ima svoja pravila, nastala kroz devetnaesto stoljeće, a zapisana prije točno stotinjak godina u prvim međunarodnim haškim pravilima ratovanja. Osnovno je pravilo, pravnicima znano kao paragraf 43, vrlo široko i općenito: “okupacijska vlast u nekoj zemlji mora poduzeti sve mjere da bi obnovila i osigurala javni red, sigurnost i javni život, pri čemu treba poštivati tamošnje važeće zakone, osim ako je u tome okolnosti apsolutno sprečavaju”. Primjer opravdanog nepoštivanja, recimo, bila je saveznička okupacija Njemačke i denacifikacija: nije bilo teorije da bi Saveznici mogli poštivati nekad važeće naci-zakone. No, u slučaju Iraka zakoni nisu tako problematični i pitanje je otvoreno: ima li okupacijska sila ikakvo pravo kršiti iračke zakone? Ako nema, tada svojim današnjim ponašanjem SAD protuslovi haškim pravilima. Okupacija nije u međunarodnom pravu zamišljena kao politička revolucija, koja mijenja politički sustav zemlje, već kao privremeno zaposjedanje, pri kojem stvari trebaju što više ostati nepromijenjene.

Okupacija ili intervencija
Zakon ne bi bio zakon kad ne bi bio pun rupa. Ovdje je manja rupa u snazi odluka Vijeća sigurnosti. Povelju UN-a dade se shvatiti tako da odluke Vijeća sigurnosti imaju prednost pred svim ostalim obavezama. A najveća i načelna rupa tiče se same okupacije: ako bismo irački rat shvatili kao mirovnu operaciju, onda se pravila o okupiranju na nju ne bi odnosila. Ta klasična pravila zamišljena su za slučaj kad neka pojedinačna zemlja okupira drugu, a ne za slučaj međunarodne intervencije, koja se tretira više kao međunarodna policijska akcija, negoli kao rat. Tako se današnja međunarodna uprava u Bosni i Hercegovini ne smatra okupacijskom snagom, jer nije nastala okupacijom nego “mirovnom intervencijom”. Ona može nametati svoja pravila, vjerojatno srećom po Bosnu, upravo zato što se ne shvaća kao okupacijska sila. Naravno, sve je to sporno. Današnje interventne snage nisu neutralna svjetska policija, već je to u najboljem slučaju NATO, a u najgorem Ameri s pokojim pomagačem. Što granicu između okupacije i uspješne međunarodne intervencije poprilično zamagljuje. Isto tako, nije jasno zašto bi Vijeće sigurnosti smjelo stavljati izvan snage normalno ratno-humanitarno pravo. No bilo kako bilo, kada bismo irački rat shvatili kao međunarodnu intervenciju, tada bi američka uprava ipak imala neko opravdanje.
Nažalost, ni takvo shvaćanje iračke situacije Sjedinjenim Državama ne bi pomoglo. Da bi zaposjedanje Iraka doista bila humanitarna intervencija, trebalo je, kao i u Bosni i Hercegovini, u prvoj fazi završiti istinski međunarodnom upravom pod jasnim nadzorom UN-a. Ameri to nikad nisu htjeli, a neće ni danas. Zanimljivo je da SAD u slučaju Iraka ponavljaju istu grabežljivu taktiku kao i u slučaju terorizma. Zarobljeni osumnjičenici za terorizam nisu ratni zarobljenici, pa nemaju pripadna prava. No, kako su SAD u ratu protiv terorizma, nisu ni obični zločinci, pa nemaju ni civilna pripadna prava. SAD hoće “i ovce i novce”. Slično i u Iraku. Irački rat nije humanitarna intervencija, pa UN nemaju prava zadirati u američku upravu. Ali onda je okupacija, pa važe stroga ograničenja. Ne – odgovara američka administracija – nije ni okupacija, jer ima elemente humanitarne intervencije. Hoćemo “i ovce i novce”. Hoćemo diktaturu nad Irakom, u kojoj bismo imali punu suverenost – kaže ona.

Pragmatičko opravdanje?
Sučelice ovim prozirnim trikovima, ostaje samo jedno opravdanje za SAD i njezinu suverenu diktaturu, a to bi bio eventualni konačni uspjeh cijele priče. A evo kako dosadašnji uspjeh ocjenjuje pravnik Human Rights Watcha, po imenu Nehal Bhuta (u European Journal of International Law, Vol. 16, Issue 4, pp. 721-740, 2005): “Pokus SAD-a sa suverenom diktaturom u Iraku jasno je propao u nastojanju da stvori i stabilizira novi poredak… Upotreba vojne okupacije kao sredstva za nametanje demokracije po svojoj unutarnjoj prirodi protuslovna je i bogata rizikom. Uspjeh okupacije koja bi preobrazila sustav očajnički je ovisan o kakvoći poslušnosti koju uživa nad okupiranim područjem, a vojni okupator u ulozi diktatora sebe smješta u slijedeći paradoks: on mora sebi podrediti druge prije no što stekne legitimnost, a što jače to pokušava izvesti to mu teže postaje stjecanje legitimnosti. U lipnju 2003 anketa je pokazala da Iračani ne vjeruju američkim ustanovama, ali su voljni surađivati kroz kraće razdoblje, ako im to donosi poboljšanje u svakodnevnom životu. No, ta je kratkotrajna prilika za stabilnu suradnju uskoro nestala”. Autor iz svega toga izvodi zaključak da je sama zamisao preobrazbe kroz okupaciju – takozvana transformativna okupacija – zapravo loša ideja. Ostavimo raspravu o tome za drugu priliku.
Kuda dalje? Sam Bhuta vidi američki projekt kao projekt “imperijalne demokratizacije”, nametanja demokracije od strane Carstva, pa mu suprotstavlja “pluralistički pojam samoodređenja nacionalne države”. Pritom zaboravlja da je Irak dramatično višenacionalna ili višekonfesionalna država, sličniji Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj. Tko će se to “samoodređivati” u Iraku, kad su vjersko-nacionalne zajednice međusobno posvađane do zakrvljenosti? Upravo taj primjer pokazuje važnost međunarodne alternative. Da je zaposjedanje Iraka bilo istinska međunarodna humanitarna intervencija, uz pristanak mnogih muslimanskih zemalja, mnoge bi stvari bile lakše. Stoga bi za budućnost bilo bolje raditi na uklanjaju prepreka za takve intervencije, negoli pjevati hvalospjeve samoodređenju nacionalne države. No i u tom slučaju intervencijske snage moraju poštivati volju stanovništva. Kako to uspješno učiniti – nije lako reći. Na primjer, Bosna ili Kosovo postale su osnovna škola u kojoj UN isprobava i uči nova pravila igre. Hoće li to biti pačja škola, u kojoj se ni nakon kojeg desetljeća neće maći dalje od početka, teško je reći, iako je nešto optimizma ipak na mjestu. U Iraku optimizam je jedva nešto više od nade očajnika.
Sve to potvrđuju i profesionalni vojnici. Krajem ljeta prošle godine britanski je general Sir Mike Jackson proglasio globalni rat teroru za besmislicu, a u najnovijem se Newsweeku ugledni ekonomist Alan Greenspan, bivši dugogodišnji direktor Federalne rezerve, izvlači zbog svojih tvrdnji da je glavni razlog iračkog rata bila nafta, čitaj lakomost za naftnim profitima. Dok Rusija, američka saveznica u “antiterorističkom ratu”, ipak oštro upozorava na opasnosti od proširenja sukoba na Iran i suprotstavlja se bushovskoj taktici batine u regiji. Čini se da su SAD doista upale u zamku iz koje se vrlo teško izvući. Okupiravši Irak preuzele su odgovornost za njegovu budućnost, a nemaju niti snage niti volje na toj budućnosti ozbiljno poraditi. Ako se povuku, ostavit će zemlju u ratu poznatog nam jugo-tipa: tri narodnosno-vjerske skupine nabrušene i za nove Srebrenice spremne, nikako ne na kompromis. Ako ostanu, ispast će bezočni okupatori i vjerolomci koji su pogazili sva svoja obećanja, i zapetljat će se u gomilu nerješivih problema, na terenu i kod kuće. Razmotrit ćemo ukratko neke od ovih kritika, počevši od kritike od strane umornih britanskih (bivših) saveznika, posebno generala Jacksona koji je s britanske strane vodio cijelu operaciju.

Umorni saveznik
Britanski je general u Daily Telegraph iznio impresivno promišljen sud: ratovi se vode za političke ciljeve, a u “globalnom ratu protiv terorizma” takvog cilja nema. Jer Al-Kaidi cilj nije terorizam; on je samo sredstvo, dok je cilj pobjeda fundamentalizma. Nama bi cilj trebao biti njegov poraz. A za taj poraz vojna sredstva, ratovanje, nisu ni najbolja, a možda niti nužna. Što se tiče samog Iraka, tu je najgora pogreška bila posvemašnje zanemarivanje osnovnih spoznaja o tome što treba činiti kad je oružani sukob jednom završen. Trebali smo se učiti na Bosni i Kosovu. Zanimljivo je da Jackson nigdje nije spomenuo Irsku, iako je tamo počeo karijeru, a masakr civila u Derryju pred dvadeset i pet godina bacio je mrlju na njegov ugled, budući da je on zapovijedao vojnicima koji su ga izveli. I dalje, napao je Rumsfelda koji je preporučio ignoriranje najvažnijeg: kako od razjedinjenog Iraka napraviti jedinstvenu državu? Bilo je kratkovidno raspustiti iračku vojsku, nerazumno preuzeti obavljanje policijskog posla nad stanovništvom čiji jezik naš policajac ne razumije, i čije potrebe i običaje slabo poznaje – pisao je. No zaključio je onako kako bi se očekivalo: “što prije naše trupe napuste Irak tim bolje za sve, ali ipak ne smijemo otići prije no što to bude u redu. Tako da naš odlazak ne smije biti diktiran datumima već uvjetima. Napustiti Irak protiv volje njegove suverene vlade i prije no što su domaće snage sigurnosti spremne da se uhvate ukoštac s tamošnjim nasiljem, bilo bi moralno krivo i strateški pogrešno”. I zamka se tako opet zatvorila: jer “suverena vlada” lutka je čije konce potežu ti isti Ameri čijeg se odlaska lutka boji. Predsjednik Talabani i njegovi obogatili su se preko svako mjere; njegov rodni grad Sulaimanija, kaže on, ima danas dvadeset milijardera i dvije tisuće milijunaša. Talabani je za jednotjedni boravak u Parizu bio “stukao” pola milijuna dolara. Jasno je da “volja suverene vlade” glasi da tako treba nastaviti i da se bez izdašnih Amera ne može. Istodobno, domaće “snage sigurnosti” jedva izlaze na kraj same sa sobom, a kamo li s pobunjenicima. Ne možete ni ostati ni otići, čini se da Iračani poručuju Zapadnjacima.
I doista, ako bi Zapadnjaci sutra ujutro otišli, Irak bi izgledao vrlo slično našim krajevima u devedesetima. Iračku pobuni čini skoro stotinjak razmjerno nezavisnih grupa, a ni protivnici pobune nisu međusobno posve jedinstveni. Jezgru pobune čine Suniti, koji su padom Sadama izgubili i prevlast i povlastice. Šiiti uvjetno i s figom u džepu podržavaju Amere, tako dugo dok oni na uzdi drže Sunite. No, šiitska politička jezgra čini se da sanja islamsku republiku, poput one u njezinu neposrednom istočnom susjedstvu, tako da je na duge pruge i ona protuamerička. Istodobno, zakrvljena je sa sunitima. Jedini tvrdi saveznici SAD-a jesu Kurdi, ali njihovo savezništvo stavlja SAD u nezgodnu situaciju prema drugom važnom savezniku, Turskoj: svaki ustupak Kurdima u Iraku Turska doživljava kao nož u leđa od strane lažnog velikog prijatelja. Nezavisni bi “Kurdistan” zagrijao srca Kurda za Amere, ali bi zaledio odnose s Turskom, koja im je ipak važnija od malog “Kurdistana”.

Što je humanitarna intervencija
Kritičari, poput Jacksona, koji se usredotočuju na problem izgradnje jedinstvene države nakon oružanog sukoba počinju prekasno i zaboravljaju da postoje jednostavni razlozi za savezničku nepopularnost. Zaboravljaju da je veliki dio naroda bio dočekao saveznike kao oslobodioce, a da se i simpatije neodlučnih moglo pridobiti. No, već su prvi potezi saveznika izgledali domaćima kao loš znak: lustracija ustanova iz koje su čišćeni pripadnici Sadamove stranke udaljila je sposobne i djelotvorne kadrove te ih, naravno, okrenula protiv nove vlasti. Histerično pucanje po civilima u Faluji i drugim gradovima otuđilo je ljude od vojske, koje su se sasvim razumno počeli bojati. Masovnoj “privatizaciji”, ustvari prisvajanju iračkih sirovina, posebno naftonosnih polja, na čelu je pisalo da je obična pljačka i svaki je Iračanin tu poruku mogao pročitati. Analitičari kažu da se od vojske, ratne i naftne industrije i od Bushova kabineta ništa drugo nije ni moglo očekivati: da bi se vodilo takav rat kakav se vodio, trebalo je biti bezočno egoističan, a taj egoizam nije mogao nestati preko noći u poratnom razdoblju. Što nas vodi do posljednje točke.
Kaže general da intervencije koje nije odobrila međunarodna zajednica i nisu takvo zlo: pogledajte bombardiranje Srbije i njegove dobre posljedice. No, Jackson previđa razlike između dviju intervencija: međunarodna je zajednica poprilično podržavala prvu, a bila vrlo rezervirana u pogledu potonje. Velik je dio normalnog svijeta zahtijevao razrješenje naše krize, dok je vrlo malo zemalja navijalo za oružani obračun sa Sadamom. Prva je intervencija poduzeta na temelju svima poznatih činjenica o srbijanskoj nasilnoj politici, druga na temelju izmišljotina i nečinjenica o navodnom oružju za masovno razaranje i o terorističkim bazama u Iraku. Prva nije donijela nikakvu okupaciju nad nesklonim stanovništvom, druga jest. Materijalni dobitak od prve je zanemariv (Kosovo i Bosna još uvijek gutaju međunarodni novac), a dobitak od druge bio bi basnoslovan da SAD doista ovladaju iračkim naftnim poljima. Svemu tomu odgovaraju i suprotni stavovi zainteresiranih na terenu: podrška prvoj intervenciji od strane svih naroda bivše SFRJ, osim Srba i prosrpskih orijentiranih Crnogoraca, te odbacivanje druge intervencije ili barem rezerviranost od strane većine skupina u Iraku.
Pouka: međunarodna oružana humanitarna intervencija treba je biti i međunarodna i humanitarna da bi je zainteresirano stanovništvo prepoznalo kao takvu. Jednostavno rečeno, narod nije glup. Pa okupacije provođene pod krinkom “humanitarne intervencije” vrlo brzo prepozna, naravno iz iskustva na vlastitoj koži. I ako ima iole petlje, nije sklon da takvu okupaciju podnosi bez roptanja i bez pobune. Bush i njegovi to nikad nisu shvatili.

Teško oslobađanje
Zaključimo onda s nešto općenitijim pregledom o pitanju humanitarne intervencije. Humanitarna intervencija u obrani ljudskih prava razmjerno je nova ideja. Kad je nastala, predstavljala je zanimljiv izuzetak i u ratnom pravu i u etici rata. Prvo, izuzetak od ideje suverenosti: ako ruandska vlada organizira klanje Tutsija, ili srbijanska klanje Albanaca, onda npr. UN ili EU time zadobiva pravo, a možda i dužnost, napasti Ruandu, odnosno Srbiju. Drugo, izuzetak od pravila da je samo rat u samoobrani opravdan; u ideji prava na intervenciju tako se isprepleću tri niti: prvo, dovođenje u pitanje suverenosti, drugo, apsolutnost ljudskih prava, i treće, ograničavanje zamisli po kojoj je samo ratovanje u samoobrani pravedno. Prva i druga nit dobro se uklapaju u razmjerno ljevičarski stav, s odbacivanjem nacionalne suverenosti i naglaskom na univerzalnim pravima. No, druga nit nosi rizik nametanja zapadnih političkih koncepcija Nezapadnjacima: ljudska su prava prvi puta proklamirana u Francuskoj, a onda u Americi; a ne susreću se u Islamu niti konfucijevskoj tradiciji. Treća nit draška pacifističku osjetljivost, jer širi prostor dopuštenog ratovanja.
Stvari se kompliciraju kad imperijalna sila, poput SAD-a, počne intervenirati u raznim zemljama; katkad to čini bez jasnog sebičnog cilja (Somalija, Srbija), a katkad tamo gdje joj to odgovara zbog strateških političkih ili naftnih interesa (Afganistan, Irak), pri čemu se u tim zemljama doista kršilo ljudska prava. SAD se tada mogu opravdavati humanitarnim razlozima. Kako reagirati?
Neki antiratno raspoloženi intelektualci reagiraju čvrstim pacifizmom. Nikakvo ratovanje nije dopušteno – točka. Carl Lesnor se tako bio poduhvatio teškog zadatka, u časopisu The Philosophical Forum, da odgovori na najteže pitanje: a što s Hitlerom? On detaljno objašnjava kako su saveznici sami krivi što se zakuhao Drugi svjetski rat, od versajskog cijeđenja poraženih, iz Prvoga, preko pomirljivosti u Münchenu i oko Gdanjska, prije 1939. No, usprkos analizi ostaju dva otvorena pitanja: Prvo, kažu saveznici, pogriješili smo jer smo bili previše popustljivi; no, bili smo popustljivi jer smo htjeli postupati pacifistički, zašto nas onda vi, koji ste pacifist, osuđujete? Drugo, sada, godine 1940, kad je naša pogreška jasna, imamo li drugog puta do ratovati s Hitlerom?
Mnogi intelektualci reagiraju slično čvrstim pacifistima, ali manje općenito. Oni osuđuju svaku američku ili zapadnu intervenciju. Chomsky je dobar primjer. Sve što američka vlast ikad napravi jest zlo i naopako, svaka intervencija jest zločin bez premca (zažmirite pred kontradikcijom). Jedna takva grupa uglednika, na čelu s Arundhati Roy, osudila je iračku intervenciju kao zločin bez premca u novijoj povijesti. Iako novija povijest obiluje groznim zločinima.

Svatko za sebe
Treći je put diferencirana osuda, koja se koncentrira na posebnost svake od situacija. John Hammond u istom časopisu nudi analizu Busheve “doktrine” preventivnog rata. Temeljna i problematična ideja je “unilateralnost» ili jednostranost: svatko radi za sebe što mu najbolje odgovara, pa onda i najmoćniji kauboj, sam na svom konju, kroji pravdu kako mu paše. On najprije analizira Busheve starije govore i dokumente njegovih savjetnika (prvi, govor koji slavi “pobjedu u Afganistanu”, zatim govor na vojnoj akademiji 2002. i, konačno, Dokument o nacionalnoj sigurnosnoj strategiji). Tu se započelo s “osovinom zla”, i s idejom da “cijena slobode nikad nije previsoka”. Pogotovo ako je ne plaćaš ti, nego netko drugi. Evo nekoliko bisera:
Već u govoru u vojnoj akademiji Bush spominje da nije nužno biti skroz siguran da “neprijatelj” posjeduje oružje masovnog uništenja radi kojega ga se napada. Zatim, trebamo se boriti protiv prijetnje prije nego li je ona odaslana (unleashed); u čemu se onda prijetnja sastoji? S ovakvim je formulacijama skroz promijenjena američka zamisao ratovanja, tvrdi Hammond (za razliku od Chomskog koji vidi kontinuitet od pamtivijeka). Ranije je SAD barem pro forma poštivao međunarodno pravo, i nije otvoreno zagovarao preemptivni rat. Drugo, izostavljajući uopće spominjanje saveznika, Strategija ih tiho otpisuje: SAD mogu svoj interes braniti i samo svojom vojnom silom.
Analizirajući drugu rundu Bushevih govora, neposredno prije napada, Hammond podcrtava opasne nelogičnosti: Bush predstavlja Irak kao glavni prijetnju cijelom svijetu, ali nigdje ne kaže u čemu se prijetnja točno sastoji. Nastavlja u drugim govorima senzacionalističkim vijestima o iračkoj opremljenosti najopasnijim oružjem, i sam zvecka istim tim oružjem protiv navodnih neprijatelja SAD-a. Da bi sama akcija podrovala sve norme međunarodnog ratnog prava. A ljudska prava Iračana u cijeloj priči nisu igrala nikakvu ulogu.

Kozmopolitska načela
Ovakav mi diferencirani pristup izgleda najbolji. Evo zašto. Primjeri Hrvatske, Kosova, Srebrenice i Ruande odgojili su naš moralni osjećaj tako da vojnu humanitarnu intervenciju očekujemo, i to kao dužnost jačih. Kako je Zapad, ili UN, mogao dopustiti da srbijanska armija tuče Dubrovnik, pitamo. Što znači da držimo da Zapad, ili UN, mora intervenirati u slučajevima očitog masovnog nasilja. Nadalje, od triju niti što čine tkivo argumenta za takvu humanitarnu intervenciju, dvije su neobično važne: ograničenje suverenosti i apsolutnost ljudskih prava. Zbog njih je pravo na humanitarnu intervenciju temeljno za samu ideju izgradnje novog svjetskog poretka koji bi na nad-državni, kozmopolitski način, štitio ljudske živote i druga temeljna prava. Ako od toga odustanemo, vraćamo se posljedici koju ni Chomsky ni Arundhati Roy ne žele: da ljudi u jakoj vlastitoj nacionalnoj državi prepoznaju jedini štit protiv imperijalizma.
Jednostavno rečeno: rat u Iraku nije bio humanitarna intervencija. Bush laže. Nepravedni karakter tog rata ne baca negativno svjetlo na načelo da je vojna humanitarna intervencija u obranu ljudskih života i drugih temeljnih prava dopuštena ili čak obavezna. Drugo je pitanje tko je smije i treba provoditi, i kako je osigurati u situaciji u kojoj postojeće globalne strukture, poput UN-a, nisu spremne ni kadre podmetnuti leđa u svakoj prilici.
No, spavajmo mirno, Bushevi će nasljednici braniti našu slobodu, ako je jednog dana ugroze ratoborni Slovenci.