Vanda Božičević - Ideološko raskrižje

Kako zaroniti u ideološku močvaru a ne prestati disati

KAKO ZARONITI U IDEOLOŠKU MOČVARU A NE PRESTATI DISATI
Sve doći će na svoje mjesto, kažu
Dok idiot priču priča svoju
I zvečku od kostiju trese
Nešto će se dobro rodit’ iz toga, kažu
A idiot još jedno pile davi
Da ubije vrijeme
Sve s razlogom događa se, kažu
Dok idiot šara svoje veliko djelo
Otkrivajući jezik
Pravda pobijedit’ će, kažu
Al’ idiota je baš spopalo štucanje
I, koliko ja znam, to bi bilo sve
Brooklyn, 2003.

Dvanaesta je godina da sam u Sjedinjenim državama. Moj dan započinje pripremanjem lunch paketa djeci, a završava nagovaranjem da isključe igrice i spreme se za spavanje. Možda bi bolje bilo reći da je upravo to vrijeme kada započinje moj dan sveden na dva sata prije spavanja, kada uspijem pročitati što želim, ili povremeno pogledati neki film po vlastitom izboru. U međuvremenu jurim na fakultet, uvijek iznova tumačim studentima prednosti logičkog zaključivanja, ćaskam s kolegama, a onda jurim natrag po djecu, kuham večeru... jasno vam je. Obični je to dan revnosne mame s periferije koja zarađuje za život serviranjem prožvakanih ideja ne baš uvijek gladnim mladim umovima. No usred svega, ja najednom usnim san. Potpuno sam nepripravna na taj san. U snu, čovjek s kojim sam bila bliska prije 20 godina, u mom prisustvu ubija našeg zajedničkog znanca i kolegu, osobu pogrešne nacionalnosti. Moj je prijatelj izobličen od gnjeva, udara žrtvu, vrijeđa je, probada. “Mater ti jebem srpsku!” viče. Stojim užasnuta, ali ništa niti činim niti govorim. Čak mu i pridržavam žrtvu. Očito nisam samo svjedokinja. Ja sam suučesnica. Misli mi lete. Razmišljam: Ne, ovo moram prijaviti, morat ću ga tužiti. No, čak ako ga i prijavim, neću se time iskupiti, nikada se neću iskupiti. Zauvijek ću biti zarobljena u ovom paklu. Nikad više neću biti svoja, zauvijek sam izgubljena. U taj me čas djeca probude.
Hrvatsku posjećujem redovito svako ljeto i primjećujem jednu stvar: nitko više ne misli na rat, ljudi su nastavili svoje živote, kuće su nanovo izgrađene, tu su prodajni centri, supermarketi, autoceste s velikim reklamnim panoima, ima čak i multiplex kina sa kutijama kokica. Otkako sam ja odselila u Ameriku, Amerika je uselila u Hrvatsku, ili se bar tako čini. Pa, ako je Hrvatska krenula dalje, kakva osobna patologija može objasniti moj san? Nisam izgubila nikog bliskog u ratu, nikada nisam prisustvovala ubojstvu, nikad nisam stvarno poželjela nekoga ubiti. Čitava moja ratna aktivnost sastojala se od straha i drhtanja, skrivanja i bježanja, premještanja kćeri, premještanja stvari, premještanja same sebe na sigurno, daleko od bombi, daleko od zemlje, daleko... Daleko, preko oceana, 12 godina kasnije, ja sam očito još u žarištu rata, a moja kolektivna podsvijest je dobro sačuvana i spremna za djelovanje.
Bez obzira na to što nikada nisam zamišljala da moja hrvatska pripadnost može imati veći politički značaj od boje moje kose ili imena ulice u kojoj živim, bez obzira na to što sam se držala dalje od politike, odbila se priključiti bilo kojoj stranci, što svoje srpske prijatelje nisam ništa manje voljela, i što sam napokon emigrirala izmaknuvši tako pritisku svakodnevnog života u Hrvatskoj pod Tuđmanom. Pa ipak... Usprkos svim tim nastojanjima za povlačenjem u vlastiti svijet, za izbjegavanjem kompromisa, za očuvanjem integriteta, usprkos cijeni koju sam platila jer se nisam priključila, jer nisam navijala, sve je bilo uzaludno, i dalje sam ukaljana. Ideološko mi raskrižje djeluje poput križa na putu na kojem smo svi razapeti, dok nam iz rana kaplje krv, nesposobni da siđemo i udaljimo se.
Tijekom svog života prošla sam kroz tri ideološke sfere: rođena i odgojena u socijalizmu, pokušavala spasiti golu kožu u vrijeme nacionalizma, nerado se skrasila u kapitalizmu. Ja bih sebe opisala kao apolitičnu, kad bi takva kategorija uopće postojala. Iskustvo me, međutim, poučilo da se politici ne može izmaći, čak i kad cijeli trud ulažemo u to da ostanemo po strani. U tom nas slučaju jednostavno uvrste u “one koji nisu naši”, te tako dobijemo ideološku etiketu i igramo svoju političku ulogu čak i kad sjedimo kod kuće i gladimo svoj trbuh, što sam ja doslovce radila za vrijeme studentskih demonstracija protiv socijalističkog režima u jesen 1971. Dok su moj muž i naši prijatelji studenti izlazili na ulice, bivali pretučeni od policije, te po povratku kući dugo diskutirali, ja sam blaženo tapšala svoj nabrekli trbuh i plela dječje dekice. Nikakve dječje dekice me, nažalost, nisu mogle izbaviti od zaranjanja u ideološku močvaru, ma koliko se trudila omotati ih oko sebe i svoje dječice. Uostalom, dječje su dekice poznate po svojoj poroznosti.
Moj ideološki angažman dezangažiranjem, započeo je u srednoj školi kada sam pristojno odbila postati članom komunističke partije, uz objašnjenje kako se ne osjećam dovoljno zrelom. Kao intelektualni snob građanskog podrijetla, potpuno zadubljena u čitanje Kafke, Camusa, Prousta, Bergsona, Krleže, Jamesa Joycea, T.S. Eliota i drugih, nikako se nisam mogla zamisliti u društvu mediokriteta i oportunista koji su se odazivali pozivu partije. Politika je bila potisnuta na marginu moje svijesti kao nešto posve nezanimljivo, dosadno i glupo, nešto o čemu nisam mogla ni početi ozbiljno razmišljati. Sve je to za mene bilo dio istog paketa zajedno s kičastim prvomajskim paradama, pričama o Titovom djetinjstvu, ratnim filmovima, muškarcima s kravatama koji presjecaju vrpce na otvaranjima tvornica. Moj sud o politici većinom se temeljio na mom estetskom senzibilitetu. Kako bi mi moglo biti zanimljivo nešto tako dosadno i tako kičasto, prilagođeno mentalnoj razini petogodišnjaka?! Bilo mi je neobjašnjivo kako se odrasli mogu ozbiljno baviti tim stvarima, i nikada mi nije palo na pamet da bi njihova zanimacija mogla biti od ikakvog značaja za moj život.
Intelektualnom snobizmu koji me čuvao od vodeće ideologije, ubrzo se pridružio zaštitnik druge vrste: hormoni. Sretno sam se zaljubila, udala odmah po završetku gimnazije, plela dekice za vrijeme studentskog pokreta i rodila na drugoj godini studija. Kada me je moj profesor Gajo Petrović, tadašnji vodeći filozof , pozvao da sudjelujem u filozofskom časopisu Praxis, kojeg je on uređivao, glatko sam ga odbila, objasnivši mu, sa svom ozbiljnošću jedne dvadesetogodišnjakinje, kako se ne vidim kao filozofskog pisca. Biti mama je bilo jedino što sam tada željela biti. Nema šta, odličan potez u karijeri! No rezultat moje gluposti, koju gledajući unatrag nastojim objasniti pozivanjem na postporođajni hormonalni poremećaj, bio je taj da se nikad nisam povezala s praksisovcima, pa je tako moja ideološka ploča ostala čista, bez ikakvih tragova marksizma. To ne znači da sam bila neobaviještena: kao štreberica, uredno sam pročitala sva marksistička djela s popisa literature, mada me nitko od profesora nije nikad ništa pitao o njima. Mora da sam širila neke druge vibre. Umjesto toga, vodili smo ugodne razgovore o Nietzscheu, Heideggeru, Wittgensteinu.
Čistoća moje ideološke ploče svakako mi nije kasnije bila od koristi prilikom traženja posla. Unatoč tome što sam bila među najboljim studentima na svojoj godini, te unatoč tome što sam naknadno započela dva paralelna postdiplomska studija i jedan dodatni dodiplomski studij, kako bih imala prednost na tržištu rada, primala sam jednu odbijenicu za drugom. Nakon dugih mjeseci neuspješnog traženja posla, zaključila sam da je karijera majke privlačnija i rodila drugo djete. Konačno, četiri godine nakon diplomiranja, dobila sam posao na Odsjeku za filozofiju u Zadru, zahvaljujući paket aranžmanu ponuđenom mom mužu, psihologu. Čak i godinama kasnije, sredinom osamdesetih, činjenica da sam ostala izvan kruga Parxisa i dalje me progonila. Kada sam se prijavila na natječaj za mjesto asistenta iz estetike na Odsjeku za filozofiju u Zagrebu, ponovno sam odbijena. Iako sam u međuvremenu magistrirala, te bila jedina kandidatkinja s objavljenim radovima iz tog područja, umjesto mene primljena je osoba koju je protežirao Gajo Petrović. Kasnije me, pretpostavljam u trenutku grižnje savjesti, Petrović podsjetio da se mogu javiti na mjesto na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, upražnjeno od osobe koja je bila primljena. Mada sam žudila za povratkom u rodni grad, bila sam preponosna da kušam takav lijek.
Dodatnu zaštitu od ideoloških oluja u dalmatinskoj macho atmosferi predstavljao je moj spol. Slažem se s onim što tvrde neke feministkinje: ne mislim da su žene uvijek primarne žrtve muških ideologija. U svijetu kojeg su uredili muškarci, od njih se više očekuje i oni su ti koju su se dužni ideološki očitovati. Činjenica da sam žena pomogla mi je da izmigoljim i uzmaknem središtu pažnje. To možda objašnjava zašto me nikad nisu ponovno pozvali da se učlanim u savez komunista; budući je moj muž bio igrač u političkim šaradama, ja sam mogla ostati zaštićena u pozadini i usredotočiti se na podizanje djece i bavljenje filozofijom.
U osamdesetima, dok se komunistička vladavina postupno raspadala, mogla sam objavljivati svoje filozofske radove i bez spominjanja inače nužnog Marxa ili marksista, što su neki moji kolege mislili da moraju činiti. Nitko nije nikada to od mene tražio. Pitam se o onima koji su to uradili: zalijepili poglavlje o Marxu na rad koji nikakve veze nema s tom temom. Je li to od njih netko tražio, ili su to činili sami? Je li to bio svjesni karijeristički potez, strah od reperkusija u slučaju izostanka, ili je to naprosto bio konformizam, oportunizam? Bi li danas, pripremajući novo izdanje, to izbrisali?
Moja ideološka čahura brutalno se, međutim, raspala kada sam se razvela, prihvatila mjesto Pročelnice Odsjeka za filozofiju u Zadru, a grmljavina devedesetih je nadolazila. Radosnom dolasku demokracije slijedilo je otrežnjujuće uviđanje da se ujedinjena fronta koja se suprotstavila komunistima zapravo sastojala od ljudi čija su stajališta bila radikalno različita od mojih. Udobni osjećaj pripadanja gomili zamijenio je neočekivani osjećaj izoliranosti. Stranka zelenih za koju sam glasala na prvim demokratskim izborima dobila je u Zadru manje od 1% glasova. Moj estetski pristup politici i osjećaj intelektualne superiornosti nad bijednim ideolozima ubrzo su ustuknuli pred strahom. Kada su hrvatski nacionalisti započeli svoju političku kampanju, koristeći svoje staro oruđe ideološkog zanata, nonšalantno sam odbacila njihovu platformu u onu istu staru kutiju s kičem u koju sam prije trpala komunističke parade i muškarce s kravatama koji presijecaju vrpce. U fakultetskom kafiću šalila sam se kako čak i moj mačak zna da ne treba glasati za Tuđmana: izgrebao je njegovu fotografiju koju su objavili u jednom časopisu. Moje smijuljenje presjekao je pogled osobe koja je sjedila za susjednim stolom. Krv mi se sledila: bio je to pogled ubojice. Taj je pogled označio kraj mog ideološkog djevičanstva, konačno sam shvatila što je u pitanju. Glupačo, o tvom se životu radi!
Mom konačnom preseljenja u Ameriku u rujnu 1995, prethodio je niz paničnih pokušaja da se sačuvam od kaosa koji me okruživao koji je svakim danom postajao sve veći. Uoči rata ustravljeno sam pobjegla s političkog skupa na rimskom forumu u Zadru ugledavši neke od naših studenata kako stupaju na podij odjeveni u crne košulje. Moj me estetski kriterij ovog puta nije prevario: jasno sam se sjetila Bertoluccijevog Dvadesetog stoljeća i shvatila što se sprema. Nakon propalih pokušaja da nagovorim naše studente različite nacionalne pripadnosti na uzajamnu solidarnost, podnijela sam ostavku na položaj Pročelnice Odsjeka za filozofiju. Kad su na Zadar počele padati bombe, kćer sam preselila u Zagreb, a ja sam svakog tjedna putovala Hrvatskom, skrivala se u podrumu, uklanjala razbijeno staklo iz stana i automobila, nastojala štedjeti vodu, spasiti foto albume, spasiti golu kožu. Nesumnjivo sam sticala drugačiji uvid u značaj svog nacionalnog identiteta: bez obzira na činjenicu da sam mu odbila pridati bilo kakav značaj, te odbila na njemu profitirati, bez obzira na činjenicu da sam bojkotirala referendum za hrvatsku neovisnost zbog straha, koji se pokazao opravdanim, od posljedica koje bi pozitivni ishod mogao imati, ipak sam bila samo Hrvatica, te kao takva meta napada jugoslavenske armije. Ležeći u podrumu na provizornom krevetu od spužve koji su moji dobri susjedi ponudili da podijele samnom, slušajući grmljavinu bombi, napokon sam, bez ikakve rezerve, osjetila pripadnost svojoj naciji, dijelu napaćenog čovječanstva koje je napadnuto jedino zato što je to što jest. U tom smislu, nacionalizam je gori od komunizma ili vjerske diskriminacije. U slučaju ovog drugog, naime, čovjek uvijek ima mogućnost učlanjenja u stranku ili preobraćenja, no nikakav osobni angažman ne može vam promijeniti rasu ili nacionalnu pripadnost, dakle kad jednom vaša skupina postane meta napada, nema uzmaka.
Naravno da nisam imala nikakvu želju da uzmaknem i pridružim se ljudima u susjednim srpskim selima iz kojih su dolijetale granate. Kroz prozor spavaće sobe promatrala sam krovove njihovih kuća ne mogavši shvatiti što je nagnalo te ljude da gađaju grad u kojem su radili, gdje su im djeca išla u školu, u kojem su obavljali svoju kupovinu, išli liječniku, odlazili na plažu. Isto tako nisam bila u stanju razumjeti što je nagnalo moje Hrvate da mrze svoje srpske susjede koji su se našli pod istim granatama. Šokirala sam se kada me jednog dana kolegica psiholog, pozdravila uzvikom: “Mrzim ih, Vanda, kako ih mrzim!” Zatečena, pitala sam se tko su ti koje mrzi. Naravno, mislila je na Srbe. Vidjela sam svoje kolege, koji su još jučer raspravljali o logici i filozofiji matematike, kako iznenada izvlače pištolje iz džepova i pričaju proste viceve o Srbima. Kolega estetičar preuzeo je ministarstvo rata. Moja me dobra prijateljica savjetovala da se ne viđam s čovjekom kojem je djed po ocu bio Srbin. Drugi kolega, koji je slučajno imao hrvatsko prezime, povjerio mi je kako je zapravo Srbin. Ubrzo je i moj narod počeo napadati druge, namećući mi osjećaj krivnje. Svijet oko mene brzo se mijenjao na nepredvidiv i meni nerazumljiv način.
U svojoj naivnosti smatrala sam da etnički sukobi pripadaju prahistoriji razumne civilizacije, skupa s kamenim kopljima. Pokušala sam pronaći smisao u onom što se događa, pitajući se kakve se pouke mogu izvući iz rata, osim onog što smo od prije znali, t.j. da je rat najgora ljudska izmišljotina. Moj mudriji prijatelj filozof dozvao me pameti. Poput Djeda Mraza, nasmijao se i kazao: “Bi l’ ti to, Vanda, htjela postati ratni profiter? Tebi je do epistemološkog profita?!” Zaista, kako sebično od mene, tražiti uvid kao utješni nusprodukt povijesne tragedije! Tragedija je upravo to što jest: tragična, bez ikakvog smisla ili korisnosti. Najbolje što možemo učiniti je poistovjetiti se sa žrtvama, priznati tragičnu činjenicu, a ne pokušati je ušutkati nekim mudrim komentarom ili samozadovoljnim osjećajem vlastite uzdignutosti posredovane tuđom patnjom. Da sam se u svom snu usredotočila na pomaganje žrtvi, umjesto što sam očajavala nad svojom nečistom savješću, možda bih imala izgleda za nekakvim iskupljenjem. Ali, ne, ja nisam nikakav uzor, osoba koja previše razmišlja i ništa ne radi, zaokupljena nijansama vlastite fizičke, intelektualne i duhovne dobrobiti, umjesto da aktivno pridonosi samoj stvari. U to vrijeme, doduše, bila sam prezauzeta nastojanjem da sebe i obitelj držim na sigurnom. Bila sam sretna što je moj sin dobio stipendiju od Yalea, te se mogao izvući iz kaosa. Moja je kćer, međutim bila usred turbulentnog pubertskog doba, a to što je morala ostati u Zagrebu s teško bolesnom bakom nikome nije koristilo. Bila sam rastrgana između ostanka s njima i čuvanja posla u Zadru, za što je bilo potrebno svakog tjedna putovati izložen bombardiranju.
Moje ratno iskustvo se intenziviralo. Jednom je granata pala na stepenište prolaza u koji sam upravo utrčala. Provela sam pet dana u prijateljičinu stanu za vrijeme napada sa zemlje, s mora i iz zraka. Njezin otac, umirovljeni jugoslavenski oficir, izračunavao je moguće putanje raketa, postavljajući nas da sjednemo uz najčvršći zid. Njezina majka, Srpkinja, hranila nas je iz svojih zaliha. Najmanje nas je 6 ležalo na madracima na podu njihovog dnevnog boravka. Svoje konzultacije sa studentima održavala sam u prepunom kafiću čiju popularnost je osiguravala bezbjedna lokacija unutar gradskih zidina. Izvukla sam troje svojih kolega filozofa iz grada pod granatama, u malom Fiatu razbijenog stražnjeg stakla. Probijala sam se kroz gomilu ljudi, od kojih su mnogi bili izbjeglice iz susjednih hrvatskih sela, koji su nosili svu svoju imovinu u plastičnim vrećicama, pokušavajući se ukrcati u prvi autobus koji je odlazio iz grada. Najviše nas je bilo strah da ćemo biti odsječeni od ostatka zemlje i podijeliti sudbinu Vukovara, grada kojeg je jugoslavenska armija bila okružila i žustro poravnala sa zemljom. Znala sam da ću se, ukoliko želim zadržati posao, nakon što sam uspjela pobjeći iz grada, za tjedan dana morati vratiti. Blago rečeno, bila sam izbezumljena.
Neočekivani tračak nade pojavio se kada sam primila pismo iz Beograda kojim mi je javljeno da mi je dodjeljena Fulbrightova stipendija na sveučilištu Columbia s početkom u rujnu. Bio je svibanj 1992, u ruci sam držala pismo za vrijeme bombardiranja u Zadru, dok je moja majka u Zagrebu primala kemoterapiju. Kada sam predala molbu za stipendiju, Jugoslavija je još postojala, pa je odbor radio preko njenog glavnog grada. Do vremena kada je donesena odluka, Hrvatska se našla pod napadom jugoslavenske armije. Situacija se činila posve nadnaravnom; mislila sam kako ne postoji način da odem. Događaji su, međutim, doveli do brzog zaokreta. Stanje moje majke se pogoršalo, i u lipnju je umrla. Moj dečko, koji je istodobno primljen na doktorski program na CUNY, zaprosio me, nadajući se da bismo mogli otići kao par. Vjenčali smo se u kolovozu, i u rujnu stigli u New York.
Ovo bi moglo zvučati kao happy end, da to ustvari nije bio početak najtežeg perioda mog života. Do vremena kad smo se skrasili u jednom praznom stanu na Riverside Driveu u New Yorku, bili smo svi toliko traumatizirani da nikako nismo mogli uživati u prednostima nove situacije. Prije odlaska, moj muž je doznao kako je Savjet Filozofskog Fakulteta u Zadru, bez ikakve diskusije, odbio njegov izbor u zvanje asistenta, usprkos pozitivnoj ocjeni stručne komisije: njegovo srpsko prezime bilo je dovoljan argument. Vijesti koje smo dobijali iz Zadra mijenjale su se iz loših u gore. Naša prijateljica logičarka, čiji su me roditelji primili u zaklon u svom domu, i koja je bila najtalentiranija studentica koju sam ikad imala, bila je slijedeća koja je izgubila posao. Naš je odsjek postao meta nacionalista; na horizontu su se nazirale nove čistke. Sa svog konzervativnog religijskog stajališta, javno su kritizirali naše kozmopolitske aspiracije i promociju analitičke metode, dezavuirajući nas kao “Coca-Cola filozofe”. Od preuzimanja ključnih pozicija u Ministarstvu znanosti, kontrolirali su novčana sredstva za istraživanja, nova radna mjesta, reimenovanja i napredovanja.
Istina, indirektno su ponudili primiti me pod svoje okrilje. Jedan od njihovih jastrebova upotrijebio je moje ime kao municiju za javni napad na marksiste na Odsjeku za filozofiju u Zagrebu. Tvrdio je da me svojedobno nisu zaposlili zato što sam Hrvatica. To je svakako bila moja jedinstvena prilika da se predstavim kao žrtva, te “osiguram ono što mi s pravom pripada”. Da bih se iskobeljala, napisala sam pismo kolegici koja je bila glavna meta napada, objasnivši joj kako ja iza toga ne stojim te, iako se ne mirim s njenom odlukom da me ne zaposli, jer ne vjerujem da je zasnovana na zaslugama, sumnjam da je koristila nacionalnost kao kriterij. Godinu dana kasnije, kada sam na ulici naletjela na nju, zagrlila me, zahvaljujući mi za pismo. U međuvremeni je trpjela šikaniranje i pritisak nacionalista, uključujući i prijeteće telefonske pozive.
Iz svog njujorškog skloništa pokušali smo uzbuniti američke kolege zbog onoga što se događalo hrvatskim filozofima, i pokušali smo dobiti nekakvu službenu podršku od Američkog filozofskog društva. Uspjeli smo ih nagovoriti da pošalju pismo Hrvatskom filozofskom društvu, ali smo u međuvremenu uvidjeli kako je raspon pažnje ljudi koji su bili spremni slušati naše jadikovke bio ograničen stilom zapadnih vijesti, kao i njihovim vlastitim komforom. Ta je pažnja uglavnom trajala ne više od nekoliko minuta. Nije čudo: rušenju mosta u Mostaru vijesti su posvetile 30 sekundi, dok je žena koja je istog dana mužu odsjekla penis dobila 2 minute. Ubrzo smo naučili skrenuti pristojna pitanja o ratu u Hrvatskoj na druge teme, te tražiti praktične savjete o trenutačnim problemima. A takvih je problema bilo obilje: kako izabrati odgovarajuću školu za moju kćer, kako se zdravstveno osigurati, kako plaćati račune... No naši pokušaji organiziranja života u New Yorku nisu daleko dogurali. Sve preturbacije ostavile su traga: mentalno zdravlje moje kćeri bilo je ozbiljno ugroženo, a ja sam imala spontani pobačaj. Odlučila sam odustati od odobrenog produljenja stipendije i vratiti se s kćeri u Hrvatsku. Moj muž, koji je bio započeo svoj doktorski studij, ostao je.
Kada sam se vratila, shvatila sam da ne mogu nastaviti raditi na očišćenom Odsjeku za filozofiju u Zadru. U međuvremenu su kolege s kojima sam radila bili ili otpušteni, ili su dali otkaz. Tako sam i ja dala otkaz, nadajući se mjestu u Rijeci, gradu koji je izbjegao nacionalističkoj kontroli, gdje sam nekoliko godina honorarno predavala. I zaista su uspjeli otvoriti stalno radno mjesto te sam podnijela molbu. Što je dalje bilo? Ministarstvo znanosti odlučilo je povući financiranje ovog mjesta. Ponudila sam im, naravno, lak način da me se riješe. Kolega, koji imao vezu s ministrom, zapitao ga je što imaju protiv mene: moja povijest je bila bez tragova komunizma, genealogija čista od srpske krvi. Ministar je rastumačio kako nisam dobra katolkinja – razvela sam se od muža. Istina. Bez svog patrijarhalnog štita, postala sam laka meta. Svježa informacija o tome kako sam se preudala za mlađeg Srbina sigurno ne bi pomogla. Tako je započeo moj 11-godišnji period akademskog egzila.
Akademija je, uzgred, jedino mjesto gdje štreberi mogu zaraditi za pristojan život. Izbaci štrebericu iz akademije, i ona će potonuti. Ili gotovo potonuti. Nisam bila pripravna za situaciju u kojoj sam se našla. Brinuti se o šesnaestogodišnjoj kćeri s teškim psihičkim smetnjama, usred rata, bez posla. Ili kasnije, u Americi, brinuti o dvoje male djece, u stranoj zemlji, bez potrebnih dokumenata, bez stalnog posla, bez obitelji ili prijatelja koji bi mogli pomoći, u braku koji se počeo raspadati. Moja majka, i sama razvedena, previše me bila razmazila, ponosna na moj uspjeh u školi, i odgajala me pod dojmom kako će sve biti u redu, jer sam dobra i pametna i na vrijeme pišem zadaće. Kako da ne.
Naravno, svjesna sam da je moja priča priča žene koja je bila u mnogočemu privilegirana. Moja plovidba kroz dva totalitarna režima nije baš tekla glatko, ali praktično nisam izgubila ništa: nitko mi nije poginuo, imovina mi nije bila uništena, ni ja niti itko od članova moje obitelji ili prijatelja nismo uhapšeni, silovani ili mučeni. Nisam bila lišena hrane, vode i zaklona, nisam bila natjerana na fizički rad. Većinu sam vremena bila svjesna situacije, i imala sam neku mogućnost izbora. Imala sam karijeru, nitko nikad nije cenzurirao ono što sam pisala, nitko me nije otpustio, ja sam dobrovoljno dala otkaz. Moj život više sliči sapunici nego tragediji. Možda sam čak bila i predmetom zavisti. Razmišljajući o svemu kroz što su drugi ljudi prošli, i kroz što prolaze, teško da se mogu žaliti. Pa ipak...
Voljela bih da sam bila oslobođena od skupnih pripadnosti koje nisu ovisile o mom izboru, ali su ipak odredile gotovo sve aspekte mog života i opteretile me strahom i osjećajem krivnje, usprkos činjenici da sam energiju uložila jedino u nastojanje da ih se oslobodim. Znam da je to nemoguće: čovjek se uvjek negdje rodi, u neko vrijeme, od nekih roditelja; naši nas skupni identiteti ogrću i štite, a štiteći nas, ograničavaju nas i ponekad guše. Šteta što ne postoji nešto poput kolektivne nacionalne psihoterapije, jer to je ono što nam svima treba: čupanje zlog sjemena iz naše nacionalne psihe i suočavanje s vlastitim greškama. Umjesto toga, mi se oslanjamo na provizorna rješenja: usvajanje novog žargona, novih politika, novih ideologija.
Više ne gajim iluziju da je moj život na novom teritoriju način izbjegavanja svega toga. Naša povijest ima način da nas uhvati u stupicu i uvuče u nadrealne situacije. Jednom prilikom, moja američka prijateljica, feministkinja, zainteresirana za političke teorije u Istočnoj Europi, zatražila je od mene pomoć pri prevođenju pregleda hrvatskih političkih teorija na engleski. Tako sam se našla u kafeteriji Brooklyn Collegea pokorno prevodeći tekst dobro poznatog hrvatskog nacionaliste koji je bio odgovoran za javne napade na moje prijatelje i, najvjerojatnije, za neke od čistki. Drugom prilikom, kolegica iz Zagreba, koja me nije bila zaposlila, bivši marksist, koja je odoljela napadu nacionalista i ostala na svom položaju, došla je New York održati predavanje. U to vrijeme imala sam na brizi dvoje predškolske djece, dok mi moj muž, boreći se s vlastitim demonima, nije mogao pomoći. Grebla sam se da dobijem bilo kakva honorarna predavanja, potpuno očajna i uvjerena da ću zauvjek morati dići ruke od filozofije. Nakon što sam konačno stekla realni uvid u tržište rada za filozofe, shvatila sam kako su izgledi da neki fakultet zaposli sredovječnu ženu s Balkana, s inozemnom diplomom, bez objavljenih radova u američkim filozofskim časopisima i bez novijih objavljenih radova uostalom, ženu bez veza, i bez vremena za njihovo uspostavljanje, bez novaca za plaćanje dadilje, dakle bez vremena za bilo kakvo čitanje, pisanje ili objavljivanje, bili gotovo ravni nuli. Kroz jedan sat, koliko sam se družila s kolegicom iz Zagreba, ona je veselo iznosila svoje filozofske ideje, bez raspitivanja kako meni ide. Kada sam joj napokon uspjela ispričati o svojim problemima, ona me najozbiljnije posavjetovala da emigriram u Australiju.
Promatram u čudu kako vrijeme briše ideološke sukobe iz prošlosti, otkrivajući tako njihovu pravu narav i njihovu osnovnu nevažnost. Pošto su totalitarne ideologije tek sredstvo za ispiranje mozga masama radi potpore stvari koja je u interesu njihovih zagovaratelja, kada se jednom korisnost ideologije potroši, lako ju je odbaciti i nadomjestiti. Nekad sam se pitala kako su se najgorljiviji staljinisti mogli preko noći prometnuti u najgorljivije nacionaliste. Komunistički ideal socijalne jednakosti, sa svojim međunarodnim dosegom, ne može se braniti istovremeno s nacionalnom diskriminacijom, ili tržišnim vrijednostima koje danas postupno osvjajaju Balkan. Istina, ove zamisli nisu bile podržavane simultano, već sukcesivno. A oni koji su ih prihvaćali nisu nikada ni imali nekih pravih uvjerenja; imali su samo potrebe koje su udovoljavali podržavajući dominantnu ideologiju. Neki možda nisu ni primjetili da je došlo do smjene.
Amerika se svakako razlikuje od Balkana: ona nudi jelovnik ideologija među kojima čovjek može odabrati neku i po njoj živjeti, pod jedinim uvjetom da se uklapa u opći politički, zakonski i ekonomski okvir. A pošto je taj okvir dovoljno fleksibilan i udoban, većina ga ljudi uzima zdravo za gotovo. Kao još nenaturalizirani emigrant, koji konačno, nakon godina borbe, može udobno preživjeti, osjećam se i dovoljno zaštićenom i dovoljno izoliranom, nisam ni žrtva ni igrač. Odgađam proces naturalizacije, u strahu da će me novi identitet opteretiti novim osjećajem krivnje. Već dijelim američki strah: živjela sam u New Yorku rujna 2001. Uživam u svojoj distanci od političkih i ideoloških struja, svjesna da je privremena i lažna. To je trenutni prostor za disanje kupljen po cijenu namjernog neznanja, izolacije i popuštanja, cijenu koju sam spremna platiti kako bih mogla raditi ono što volim: podizati djecu i podučavati filozofiju. Nakon trideset godina, dakle, i dalje guram istim putem, samo sam ovog puta svjesna što bih vidjela kada bih skinula zaslone. Ovog časa sanjarim i uživam u viziji sebe kao slobodno plutajuće, frei schwebende, intelektualke, slobodne od bilo kakvog ideološkog balasta, koja jedino želi biti usidrena u čovječanstvu, na planeti Zemlji.
S engleskog prevela Marija Barbić;
Objavljeno u zborniku/katalogu s multimedijalne izložbe Žena na raskrižju ideologija, Split, 2007.