“U sedam poglavlja ove knjige nalazimo Quineove doista originalne stavove o jeziku. Autor ukazuje na činjenicu da je jezik društveno uvjetovan, zatim ukazuje na probleme prijevoda i značenja i konačno iznosi anomalije i sukobe koji su implicitni u jezičnoj referenciji. On tvrdi da se svaki pojam rečeničnog značenja koji nadilazi jezik mora odlučno odbaciti. Značenje ovisi o cjelini jezika.
Quineova reputacija velikog filozofa današnjice vidljiva je iz mnogobrojnih i vrijednih diskusija koje su izazvali njegovi provokativni stavovi o jeziku.” (Dunja Jutronić)
“Riječ je o djelu koje ima središnju utjecajnu ulogu na treće, poslijeratno razdoblje najpoznatije orijentacije našeg vremena – analitičke filozofije. Quine tu polemizira s onim tezama koje su bile obilježja tzv. redukcionističkog, radikalnog gledišta analitičke filozofije i što su glavni predstavnici te struje pomalo napuštali, a upravo je Quine tu imao odlučujuću ulogu.
Središte Quineova djela jest kritika tzv. analitičkih istina i atomističke koncepcije značenja (dvije dogme logičkog empirizma). Stoga je Quineov pridonos daljem razvoju analitičke filozofije kakvom ju danas poznajemo u njegovoj holističkoj koncepciji koju je suprotstavio atomističkom redukcionizmu, a ona je upravo potka ove knjige i oslikava njegovu verziju slabljenja načela ovjeravanja (verifikacije). Uvodeći neodređenost značenja i neistraživost referencije, Quine tumači spoznaju u smislu podjele na fizičku realnost (fizikalne znanosti) i sve ostalo (humanističke discipline) te u poimanju znanstvene teorije obnavlja Duhemovu dimenziju tumačenja.” (Heda Festini)