Izdvajamo

“G. 1935. J. Dewey je mjerodavnije od svih dotadašnjih kritičara upozorio ne samo na glavninu promašaja ranog liberalizma nego i na puno kasnije nastale nedostatke liberalizma […] Svojim traženjem odgovora na pitanja što je zapravo liberalizam Dewey je odgovorio nama i upitima našeg vremena.” (Iz Pogovora Hede Festini)
“Postojeći korozivni ‘materijalizam’ našeg doba ne proizlazi samo iz znanosti. On proistječe iz zamisli, koju klasa na vlasti neumorno njeguje, da se stvaralačke sposobnosti pojedinaca mogu potaknuti i razviti samo u borbi za materijalne posjede i materijalnu zaradu. Trebali bismo ili odustati od našeg proklamiranog vjerovanja u nadmoć idealnih i duhovnih vrijednosti te svoja vjerovanja prilagoditi prevladavajućoj materijalnoj orijentaciji ili bismo pomoću organiziranog pothvata trebali uspostaviti socijaliziranu ekonomiju materijalne sigurnosti i obilja koja će osloboditi ljudsku energiju za stremljenje višim vrijednostima. […] Liberalizam može biti vjeran svojim idealima samo ako zauzme smjer koji vodi njihovu postignuću. Zamisao da organizirana društvena kontrola ekonomskih snaga leži izvan povijesnog puta liberalizma pokazuje da liberalizam još uvijek koče ostaci njegove ranije laissez faire faze, s njezinim suprotstavljanjem društva i pojedinca. Ono što danas prigušuje liberalni zanos i paralizira njegove napore jest zamisao da sloboda i razvoj individualnosti kao ciljevi isključuju upotrebu organiziranog društvenog napora kao sredstva. Raniji je liberalizam pojedinačno i natjecateljsko ekonomsko djelovanje pojedinaca smatrao sredstvom za ostvarenje cilja društvenog blagostanja. Moramo obrnuti perspektivu i uvidjeti da je socijalizirana ekonomija sredstvo za ostvarenje cilja slobodnog individualnog razvoja.” (John Dewey)

Epiktet (oko 55-135. n. e.), oslobođeni rob u domu Neronova i Dioklecijanova tajnika, uz rimskog cara Marka Aurelija najpoznatiji predstavnik kasne stoičke filozofije. Po uzoru na Sokrata i svog učitelja Muzonija Rufa, Epiktet nije pisao, no njegova predavanja bilježili su njegovi učenici. Sačuvani zapisi Epiktetovih predavanja, poznati pod naslovom Razgovori (Diatribai), imaju oblik poučnih razgovora u kojima Epiktet obrazlaže stoički nauk i primjenjuje ga na svakodnevne životne situacije.
Iz sačuvanih i izgubljenih zapisa Epiktetovih predavanja, njegov učenik Flavije Arijan izlučio je, dotjerao i poredao niz odlomaka u zasebno djelo koje je naslovio Epiktetov priručnik (Epiktetou encheiridion). U tom djelu na jednom su mjestu prikupljene one Epiktetove misli koje mogu poslužiti kao stoički vodič za sretan život. Priručnik je kroz povijest stekao status jednog od najpopularnijih i najprevođenijih djela antičke filozofije i kulture uopće.

“U jednom njemačkom znanstvenom časopisu pojavio se 1931. razmjerno kratak članak odbojna naslova ‘Über formal unentscheidbare Sätze der Principia Mathematica und verwandter Systeme I’ (‘O formalno neodlučivim stavcima Principia Mathematica i srodnih sustava I’). Njegov je autor bio Kurt Gödel, tada mladi dvadesetpetogodišnji matematičar na Sveučilištu u Beču, a od 1938. stalni član Instituta za napredni studij na Princetonu. Taj članak predstavlja prekretnicu u povijesti logike i matematike. Kada je Sveučilište Harvard dodijelilo 1952. Gödelu počasni doktorat, u javnoj se pohvali taj rad opisuje kao jedan od najznačajnijih koraka u logici u moderno doba. […]
Cilj je ove rasprave da bit Gödelovih pronalazaka i opći karakter njegova dokaza učini pristupačnim nestručnjaku.”
(Iz Uvoda)
Drugi dio ove knjige donosi prijevod spomenutog Gödelova članka.

“Među osnivačima moderne fizike dominiraju četiri ličnosti: A. Einstein, N. Bohr, E. Schrödinger i W. Heisenberg. Između njih se vodila živa filozofska rasprava koja je još i danas aktualna i zanimljiva, a čiji je sadržaj i danas predmet znanstvenih diskusija. Postavljala su se pitanja o znanstvenom postupku i znanstvenoj spoznaji, o valjanosti i ulozi klasičnih pojmova, o tome kako okarakterizirati novinu situacije u kojoj su se fizičari našli, o širim konsekvencama novih postignuća, o interpretacijama razvijenog matematičkog formalizma i novih eksperimenata itd. Iako je, kao što rekoh, rasprava nastavljena i nakon njihove smrti, od trajne vrijednosti ostaju njihova izvorna svjedočanstva. Teško da je itko poslije njih tako intenzivno osjećao svu novost nove fizike i svu dramatičnost zadaće pred kojom se ona našla.
U knjizi su sakupljena Heisenbergova razmišljanja iz rane i najuzbudljivije faze. U središtu zanimanja je interpretacija matematičkog formalizma nove teorije i posebno njegovih vlastitih relacija neodređenosti. Heisenberg je, poput Einsteina i Bohra, posjedovao solidno obrazovanje u filozofiji i trajan interes za neka filozofska pitanja, što se nažalost sve više gubi u narednim generacijama. Upravo zbog toga nužno je uvijek se vraćati radovima osnivača.”
(Srđan Lelas)

“Heisenberg me magično privlačio već u višim razredima gimnazije. Njegova matrična mehanika nije bila samo prodor u mikrokozmos nego je značila i filozofski preokret. Slika svijeta najedanput se dopunjuje kompleksom beskonačnih mogućnosti. Heisenberg postavlja relacije neodređenosti koje pokazuju da se istraživač ne može odvojiti od ishoda mjerenja pa se time utvrđuje prvobitno jedinstvo čovjeka i prirode, ili, u filozofskoj tradiciji, jedinstvo subjekta i objekta. Dok se mjerni instrumenti ravnaju prema determinizmu klasične fizike, ishod se pojedinog mjerenja ne može pretkazati, ali se mnoštvo učinaka ponaša prema statističkom zakonu. To je temeljno u kopenhagenskoj interpretaciji Heisenberga i Bohra koji su izazvali toliko protivljenje Einsteina i sljedbenika stare ontologije. Dok još Nicolai Hartmann u Berlinu slika bitak s njegovim imanentnim slojevima, svojstvima i zakonima, uz povlađivanje Einsteina i Plancka, Leipzig i Kopenhagen vode znanost u neslućene dubine, odakle će iskočiti iskre na drevne probleme filozofije, ponajprije ljudske slobode, tijela-duše, kauzalnosti i slučaja, prirodoslovlja i etike.” (Ivan Supek)

“Knjiga je pisana na temelju osobnog iskustva Olivera Sacksa kao neurologa koji se bavio pojedincima-slučajevima koje opisuje, ali je istovremeno protkana ne samo njegovim znanjima, već i znanjima i iskustvima mnoštva stručnjaka i znanstvenika koji su djelovali ili još djeluju u istom području. Iako su slučajevi opisani u knjizi odabrani zbog svoje neobičnosti, rijetkog pojavljivanja, pa i bizarnosti, knjiga se ne temelji na njihovoj ‘čudnovatosti’, niti joj je cilj bizarnošću poremećaja koje opisuje tek privući pažnju čitatelja. Osnovni cilj knjige jest poučiti i podsjetiti stručnjake ne samo na svu još neistraženu kompleksnost ljudskog mozga, već i na postojanje znanstveno neuhvatljivih entiteta kao što su duh i duša, koji i u beznadnim situacijama mozgovno oštećenih osoba pružaju neku mogućnost kvalitetnog življenja. Sacks piše i za nestručnjake, koje želi upozoriti na postojanje bolesti i poremećaja za koje često nemamo ni naziva ni riječi da ih opišemo, pa onda ni suosjećanja za one koji od njih pate.
Ova bi izuzetna knjiga mogla i trebala biti prikladan udžbenik za studente različitih studija, primjerice psihologije, medicine, socijalnog rada, defektologije i dr., ali bi je zapravo trebali pročitati svi oni koji se bave pružanjem zdravstvene i/ili psihološke pomoći drugim ljudima, a naročito liječnici svih specijalnosti. Poštovanje koje Oliver Sacks osjeća i iskazuje prema svojim neurološki oštećenim pacijentima, rijetko se susreće u strukama koje rade i s tzv. normalnim osobama.” (Mirjana Krizmanić)

Joško Žanić rođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu (uz boravak u Velikoj Britaniji i SAD-u od godine i po) i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2005. godine filozofiju i opću lingvistiku (dobitnik je Rektoro­ve nagrade). Na istom fakultetu dokto­rirao je 2010. godine semantičko-on­to­loš­kom temom. Kao stipendist Balo­kovićeve zaklade akademsku godinu 2008/2009. proveo je na Harvardu, a na kraćim usavršavanjima boravio je također u Marburgu i Parizu. Bavi se pretežno problematikom jezika, uma i značenja iz perspektive filozofije, lingvistike i kognitivne znanosti. Objavio je veći broj članaka, eseja i prikaza na filozofske te filmske i druge teme na hrvatskom i engles­kom jeziku.
“Autor daje detaljan prikaz suvremenih pristupa istraživanju značenja, što će biti od velike koristi domaćoj publici. Knjiga je informativna, te argumentirana u svom zalaganju za postavke konceptualne semantike. Autor predlaže i svoje vlastite koncepcije o tome kako pristupiti značenju vlastitih imena i problematici istine iz mentalističke (konceptualističke) perspektive te također nudi inovativno rješenje polemike između realizma i konstruktivizma. Ujedno, on pokušava i uspijeva uspostaviti dijalog između tzv. kontinentalne i analitičke struje u filozofiji. Pisana jasnim i zanimljivim stilom, knjiga Joška Žanića znatan je doprinos malobrojnoj literaturi iz filozofije jezika i filozofske semantike u nas.” (Dunja Jutronić)

Willard Van Orman Quine (1908–2000), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harvard (1936–1978), jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća. Autor je brojnih radova, prvenstveno iz područja logike, filozofije jezika, filozofije znanosti i epistemologije, uključujući i knjige A System of Logistic (1934), Mathematical Logic (1940), Methods of Logic (1950), From a Logical Point of View (1953), Word and Object (1960; Riječ i predmet, prev. V. Božičević, KruZak, 1999), Set Theory and Its Logic (1963), The Ways of Paradox (1966), The Philosophy of Logic (1970), Roots of Reference (1974), Theories and Things (1981), Quiddities (1987), Pursuit of Truth (1990), From Stimulus to Science (1995).
U ovoj knjizi (prvi put objavljenoj 1969) Quine ras­pravlja o nekim od središnjih tema svoje filozofije: naturalističkom pristupu jeziku i epistemologiji, neodređenosti prijevoda, problemu postojanja i kvantifikacije, prirodnim vrstama te propozicijskim stavovima.

Descratesovo djelo Načela filozofije objavljeno je 1644. na latinskon jeziku, tri godine nakon objavljivanja Meditacija. Francuski je prijevod tiskan 1647. Prvi dio, koji je ovdje preveden, u velikoj mjeri ponavlja sa­dr­žaj Meditacija. Način izlaganja razlikuje se po to­me što je Descartesova metoda u Meditacijama ana­litička, a u Načelima sintetička. Prvi dio bavi se teo­rij­skom filozofijom, preostala tri dijela pokrivaju teme iz tradicionalne prirodne filozofije (philosophia na­turalis), a danas pripadaju znanosti fizike. Drugi dio (De principiis rerum materalium [O načelima vidljivih stva­ri]) posvećen je osnovnim pitanjima fizike, treći dio (De mundo adspectabili [O vidljivome svijetu]) bavi se vidljivim svijetom, a četvrti (De Terra [O Zemlji]) pla­netom Zemljom kao cjelinom.
_________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

Descartes je objavio svoje prvo djelo po naslovom Eseji (1637). Prvi dio toga djela je Rasprava o metodi, drugi dio se bavi optikom, treći je o meteorima, a četvrti obuhvaća geometriju. U nas je uobičajeno da se naslov prvoga dijela prevodi Rasprava o metodi. To možda nije sasvim ispravno odnosno može biti krivo shvaćeno. Sam je Descartes o naslovu djela pisao prijatelju Mersenneu u ožujku 1637: “Ali ne mogu sasvim razumjeti što prigovarate glede naslova jer ja ne stavljam Rasprava o metodi (Traité de la méthode) nego Diskurs [Razgovor] o metodi (Discours de la méthode]. Hoću pokazati kako je ne želim podučavati, nego samo o njoj govoriti (seulement d’en parler). Naime, kao što se može vidjeti iz onoga što o njoj govorim, više se sastoji u praksi nego u teoriji, pa sam rasprave koje slijede nazvao Pokušaji te metode (Essais de cette méthode)”. Tako autorizirani latinski prijevod naslova glasi Dissertatio de methodo, a ne Tractatus de methodo. Zašto razgovor a ne rasprava o metodi? Raspravom bi se izložili elementi nove metode. No Descartes hoće samo razgovarati o jednoj već etabliranoj metodi i njezinoj primjeni, a to je metoda matematike. Budući da kod nas već postoji tradicija da se Descartesov Discours de la méthode prevodi kao Rasprava o metodi te je tako prepoznatljiv, to je jedan od dva razloga što sam ostavio tradicionalni naslov. Drugi je razlog što u hrvatskom nemamo izraz koji bi pokrio onovremeno, suženo značenje francuske riječi discours. Naš izraz ‘razgovor’ ili posuđenica ‘diskurs’ više bi zbunili nego pomogli da se primjereno prevede Descartesova intencija prilikom odabira toga termina. Naš izraz ‘rasprava’ pokriva više značenja, primjerice stoji za discours, dissertatio, traité, tractatus, ali je ipak možda primjereniji od ‘razgovora’ ili ‘diskursa’.
__________________________
Priredio: Josip Talanga

“Ljudi koji su pročitali ovu knjigu neprestano me pitaju vjerujem li u čuda. Naravno da vjerujem. No, katka­da se moramo potruditi da čudo nađemo jer se ne pojavlju­je uvijek u očekivanom obliku. Kada roditelji teško bolesnog djeteta skupa s ujacima, stričevima, tetkama, bakama, djedovima i svim članovima svoje crkve ili sinagoge mole za čudesno ozdravljenje, a dijete ipak umre, treba li zaključiti da se čudo nije dogodilo? Jesu li naše molitve izigrane? Ili se, možda, čudo ipak dogodilo? Čudesnog ozdravljenja nije bilo – neke su bolesti neizlječive. No, možda je čudo da se brak roditelja održao unatoč napetosti koji izaziva smrt djeteta. Možda je čudo da je zajednica zadržala vjeru nakon što je spoznala da na ovom svijetu nevina djeca obolijevaju i umiru. Kada vidimo slabe kako su ojačali, plahe kako su ohrabreni i sebične kako postaju velikodušni, znamo da smo svjedoci čudima u nastajanju. Vidio sam takva čuda kako se događaju (neka su se dogodila i meni). Vjerujem da smo ih svi vidjeli.” (iz Predgovora)

________________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

“Ovo nije rasprava o filozofiji ili metodologiji niti znanosti niti Talmuda. Knjiga ne istražuje povijest zamisli u tim poljima niti ih poređuje intelektualnom strogošću ili temeljitošću. Nisam se potrudio da pregledam profesionalnu literaturu o tome. U tekstu navodim samo nekoliko radova koji su utjecali na moje razmišljanje i koje možete pročitati da dobijete bolji uvid. Ovdje nema znanstvenosti, knjiga je samo izraz mojih dojmova o oba područja. Ona se može vidjeti kao niz eseja. Dio niza tumači izvatke iz Talmuda tako da, prema mojem viđenju, istakne vrijednosti bitne za zapadnu znanost. Među te sam eseje uvrstio tumačenje židovskog blagdanskog kalendara. Drugi dio tumači ulogu tumačenja u znanstvenoj metodi. Obje skupine eseja slobodno udružuju talmudske i postmoderne zamisli. Možda sam time od nepodudarnih dijelova stvorio himeru, ali čudovište uobrazilje je bezopasno. Knjigu je zaista bilo zadovoljstvo pisati pa se nadam da će je biti zadovoljstvo čitati. Započnimo s ideologijom znanosti.” (iz autorova uvoda)

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

“Euklidovi su Elementi kapitalno djelo svjetske znanosti i kulture. To je djelo po broju izdanja i prijevoda na drugom mjestu među svim djelima u ljudskoj povijesti, odmah iza Biblije. Nema gotovo ni jednog kulturnog jezika na koji to djelo nije prevedeno. Štoviše, moglo bi se reći da se jezik može zvati kulturnim ako su na njega prevedeni Euklidovi Elementi.
Euklidovi su Elementi i jedno od najkontroverznijih djela u povijesti znanosti. Upravo kritikom sadržaja Elemenata razvijala se povijest strogo logičkog zasnivanja matematike i bilo koje aksiomatske teorije. Dva osnovna problema koje su Elementi inicirali, problem paralela i problem potpunosti aksiomatike euklidske geometrije, riješeni su tek početkom odnosno krajem 19. stoljeća nakon bezuspješnih pokušaja gotovo svih najvećih matematičara kroz više od dvije tisuće godina.” (Vladimir Volenec)
“Euklidovi su Elementi skup knjiga od povijesnog i kulturnog značaja, ne samo za matematiku nego i za cjelokupno ljudsko znanje, jedan od najviših vrhunaca u povijesti znanosti i dugogodišnji uzor, fantastično postignuće jednog doba, jedne škole, jedne civilizacije, jednog svjetonazora, postignuće koje je ostavilo svoj duboki trag do današnjih dana, bitno utječući i određujući budućnost matematike, ali i drugih znanosti. Za svaki je kulturni narod od važnosti da posjeduje prijevod Euklidovih Elemenata na svome jeziku, kao iskaz vlastite kulturne razine, ali i nužne potrebe upoznavanja s Euklidovom riječi najšire znanstvenočitalačke publike.
Prevoditeljica Maja Hudoletnjak Grgić prihvatila se izazovnog, teškog i značajnog zadatka prevođenja Euklidovih Elemenata i do sada je prevela prvih šest knjiga, koje se uobičajeno tiskaju kao cjelina. Svoj je posao izvrsno obavila, stvarajući jasan i čitljiv prijevod vjeran duhu hrvatskog jezika i grčkog izvornika.” (Mirko Polonijo)

Desničarski populizam, tvrdeći da se obračunava s komunizmom, zapravo teži potiranju izvornih liberalnih uvjerenja o načelnoj moralnoj ravnopravnosti svih ljudi neovisno o porijeklu i, u europskoj varijanti, odbacivanju tekovina Francuske revolucije. Ideologijom opravdanu i javno deklariranu diskriminaciju temeljem klasnog porijekla, kakvu su provodili komunistički sustavi, desni bi populisti zamijenili klasifikacijom temeljem etnosa, rase i vjere. Kao što klasna diskriminacija u komunističkim državama nije isključivala diskriminaciju temeljem etnosa, rase i vjere, tako ni razvrstavanje temeljem etnosa, rase i vjere, za što se zauzimaju desni populisti, ne isključuje diskriminaciju temeljem klase, odnosno imovinskog statusa.
Božo Kovačević (1955) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač je časopisa Gordogan. Radio je kao urednik u izdavačkom poduzeću Globus. Na Sveučilištu u Zagrebu predavao je sociologiju kulture i medija. Osim mnoštva publicističkih članaka u brojnim tiskanim medijima i na portalima objavio je niz članaka u znanstvenim časopisima. Godine 1989. bio je jedan od suosnivača HSLS-a, prve demokratske stranke u Hrvatskoj. Od 1992. do 2000. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja bio je u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. godine. Veleposlanik Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji bio je od 2003. do 2008. godine. Od 2010. do 2019. predavao je međunarodne odnose na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Prve dvije knjige, Slučaj zagrebačkih revizionista i Psihoanaliza i ljevica, objavio je 1989. godine. Svijet poslije Hladnog rata (2015) njegova je treća knjiga.

NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO

Ovo je knjiga o kognitivnoj znanosti pojmova. Ona se bavi time što nas kombinacija su­vremene filozofije, lingvistike
i kognitivne psihologije može naučiti o ljudskim pojmovima i konceptualizaciji. Ona nije udžbenik logike, ne bavi se time da normira valjanu uporabu pojmova, već time da, teorijski konsistentno i empirijski utemeljeno, pruži jedan mogući, ponajprije filozofski, pogled na to kako pojmovi doista funkcioniraju u ljudskome umu. Knjiga se može čitati kao (kratak) uvod u razne aspekte relevantne debate, no to joj nije jedina namjena — ona zastupa određeno gledište (ili skupinu gledišta).
Joško Žanić rođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2005. godine filozofiju i opću lingvistiku. Na istom fakultetu doktorirao je 2010. godine semantičko-ontološkom temom. Kao stipendist Balokovićeve zaklade akademsku godinu 2008/2009. proveo je na Harvardu, a na kraćim usavršavanjima boravio je također u Marburgu, Parizu i Bergenu. Od 2012. do 2016. godine predavao je na Odjelu za lingvistiku Sveučilišta u Zadru. Bavi se pretežno problematikom jezika, uma i značenja iz perspektive filozofije, lingvistike i kognitivne znanosti. Objavio je knjigu Značenje, stvarnost i konceptualna struktura, te niz članaka u domaćim i međunarodnim časopisima.

“Američki filozof Saul A. Kripke (rođen 1940) jedan je od najpoznatijih živućih filozofa u analitičkoj tradiciji. Djelo Imenovanje i nužnost predstavlja jednu od prekretnica u novijoj analitičkoj filozofiji. Ono je donijelo niz zanimljivih zamisli iz više područja, prije svega filozofije jezika i ontologije, a svjedoči o tome da suvremena analitička ontologija i filozofija jezika nastavljaju najbolje tradicije klasične filozofije, otvarajući dijalog s misliocima poput Aristotela, Tome, Leibniza i Lockea. Klasične teme dobile su novi oblik, sukladan znanosti i logičkom mišljenju, a pitanja kojima su se oni bavili i danas predstavljaju izazov za suvremenike.” (Nenad Miščević)

Knjiga bi trebala pridonijeti naprednom učenju elementarne logike, i to u neposrednome i u posrednom smislu. U neposrednome smislu ona mora ponuditi intelektualni izazov učenicima, studentima i drugim zainteresiranima koji svoj profesionalni put traže u “svijetu znanja”. Posebno, studentima koji se pripremaju za istraživački poziv, knjiga nudi niz “logičkih etida”, koje će usavršiti njihove opće spoznajne sposobnosti. U posrednome smislu, za studente koji se pripremaju za nastavno-poučiteljski poziv, knjiga treba ponuditi putokaz kako će oni sami omogućavati napredno učenje u svome budućem nastavničko-poučiteljskom djelovanju. (Iz Uvoda)

Teofrast iz Ereza (371.–287. pr. n. e.) bio je Aristotelov mlađi kolega iz Akademije, prijatelj i učenik. Naslijedio je Aristotela na čelu peripatetičke filozofske škole, Likeja, i nastavio njegov rad u različitim područjima filozofije, a osobito se istaknuo u filozofiji prirode. U novije doba poznat je kao autor opsežnih botaničkih spisa Istraživanje biljaka i O uzrocima biljaka kojima je udario temelj znanosti botanike, te po kratkom tipologijskom spisu Karakteri.
U kratkom spisu poznatom pod naslovom Metafizika Teo­frast iznosi poteškoće za onovremene metafizičke teorije: mate­rija­lističku, razne platonovske teorije i Aristotelovu teoriju. Iako Aristotelovu teoriju smatra najboljom od ponuđenih i posvećuje joj najviše pozornosti, Teofrast je suočava s najvećim brojem aporija, većinom bez naznaka o tome kako bi se one mogle riješiti.
Ova knjiga sadrži prvi hrvatski prijevod Teofrastove Metafizike, popraćen priručnim izdanjem grčkog izvornika te komentarom i uvodom koji će čitatelju omogućiti lakše razumijevanje Teo­frastova teksta.
Pavel Gregorić je izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Filip Grgić je znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu.

Slobodna volja je sposobnost racionalnoga bića da si predoči moralni zakon i da autonomno djeluje prema njemu. Kao dobro bez ograničenja ne možemo si zamisliti ništa drugo osim dobre volje. No tim vrhovnim dobrom nismo nužnošću sretni, nego samo dostojni sreće. Samo transcendentno biće i besmrtnost duše može jamčiti podudaranje stvarne sreće i dostojnosti sreće.
______________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

“Tema rada je napomena za koju Drury navodi da mu ju je Wittgenstein jednom rekao: ‘Nisam religiozan čovjek, ali na svaki problem moram gledati s religijskog stajališta.’
Norman objašnjava svoje zanimanje za ovo uslijed poteškoća koje je to izazvalo za njegovo ra­zu­mijevanje i tumačenje Wittgensteinove filozofije: nečega što je sigurno bilo središte njegova intelektualnog života. Nikad nisam izravno s Normanom raspravljao o njegovim religijskim stajalištima; ovaj rad, kao i skoro sav njegov prije objavljeni rad, ne govori ništa o njegovim religioznim uvjerenjima i dvojbama. Ali nitko, tko ga je dobro poznavao, ne bi mogao posumnjati da su religijski pojmovi igrali stožernu ulogu u njegovim razmišljanjima i osjećajima o vlastitome životu. Nadalje, ne mislim da bi ovo iznenadilo bilo koga tko je s pozornošću pročitao njegova djela. Ovo spominjem ovdje jer mislim, iako je to samo nagađanje, da je tijekom posljednje godine svoga života, Norman bio svjestan da mu se bliži kraj i da je problemu ovog rada pristupio s religijskog stajališta.”
(iz Predgovora)
____________________________________
Prijevod: Mate Penava, Anita Sliško i Nikolina Nevistić
Uredio: Stipe Kutleša

NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO
S Kantom dobivamo prvi odgovor na pitanje o uvjetima i mo­gućnostima iskustva: neke naše predstave, naime one prostora i vremena, preduvjet su da bismo uopće imali iskustvo. One potječu od nas samih, a ne od vanjskih predmeta. Budući da je tako, možemo ih spoznati razmišljanjem, nezavisno od iskustva, a priori. Takve uvjete koji su u nama i možemo ih spoznati nezavisno od iskustva on zove transcendentalnim uvjetima. Nešto je transcendentalno, to znači da se to odnosi na općenite, neiskustvene uvjete naše spoznaje, npr. čisti prostor i čisto vrijeme jesu transcendentalni uvjeti spoznaje predmeta. Transcendentalno je suprotno transcendentnom, jer je unutarnje spoznajnom subjektu. Kant zastupa stajalište nešto bliže skeptiku nego realistu. Uzročnost je nužan način na koji mi vidimo i opisujemo događaje. Možemo takav stav nazvati antirealizmom. On se prirodno nadovezuje na Kantov stav o prostoru i vremenu.
Kant zatim čini korak dalje, na područje pojmova. On tvrdi da pomoću takvih pojmova kao što su pojam predmeta, broj, uzrok, posljedica, mi organiziramo naše iskustvo. To znači da su i ti pojmovi nezavisni od iskustva. Njihovo je posjedovanje “uvjet mogućnosti” našeg iskustva. Kant smatra da je time otkrio da naše predstave i pravila našeg mišljenja organiziraju naše iskustvo. Predmeti iskustva slijede ta pravila: ne upravlja se naše mišljenje prema predmetima, nego predmeti prema zakonima našeg mišljenja. Tom svome otkriću on pridaje veliki značaj. Uspoređuje ga s Kopernikovim otkrićem da se ne vrti Sunce oko Zemlje već obratno. Po tome se ta njegova ideja naziva “kopernikanskim obratom”.

______________________________________________
Priredio Josip Talanga

NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO

Knjiga pred vama spada u opći okvir kojim se tematizira raspad Druge Jugoslavije. Premda o tom raspadu ima već dobar broj knjiga, ova je po mnogočemu posebna. Tema je “srpsko-svetski rat” 1999. u kojemu Srbija, nakon desetljeća balkanskog ratovanja po kadaveru ex-Jugoslavije, konačno izaziva i prisiljava SAD i NATO na vojnu intervenciju. Ta se vojna intervencija zapravo odvija kao lasersko-kirurško istresanje vojnog arsenala nad Srbijom. Istovremeno, dok još traje bombardiranje infrastrukture brojnih srpskih gradova, Miloševićev režim pokušava dovršiti svoje “konačno rešenje” nad kosovskim Albancima, tj. etničko čišćenje Kosova. Taj je rat dosad netematiziran, jer naknadni govor o njemu zaobilaze mnogi koji bi o tome mogli i trebali nešto suvislo reći. Sve je počelo na Kosovu 1981, a sve se i završava ratom na Kosovu i NATO-egzekucijom nad Srbijom 1999. Umjesto politološkog ili sociološkog diskursa, autor nam pruža puno izazovnije štivo: novinarsko–istraživački i dramaturški uvezan tekst koji raskriva i osobne, i grupne, i društvene drame razaranja i samorazaranja ljudskosti politikom koja kreira zločinačke ratne pohode. Takva politika i završava ratom kojim je zločinački režim konačno vojno pacificiran. No, činjenica da je jedan diktatorski režim silom oružja zaustavljen ne znači i poraz njegove politike koja i dalje sanja osvajanja i nove ratove.
Rade Radovanović novinar je i dramski pisac. Autor je mnogih radijskih i televizijskih emisija. Radio je na Radio Beogradu, Radio Slobodnoj Evropi, TV 5, TV Avali itd. Bio je dopisnik i kolumnist WDR Köln, DW, NRTV Studio 99, Al Jazeera i drugih. Jedan je od osnivača i urednika dnevnog lista DANAS. Autor je drama Original falsifikata, Leptirov san, Kosovski tribali, Mit o pobedi i scenarija za film Original falsifikata. Protiv totalitarizma osnivao je sindikate, udruženja, NGO, stranke, pokretao štrajkove i demonstracije.

“Uz Kantovu etiku, ili danas raširene teorije utilitarizma, u suvremenoj su etici prepoznatljiva i tzv. metaetička odnosno analitička polazišta. Knjiga W. K. Frankene napisana je upravo na toj pozadini.
Zadatak je analitičke etike da najprije razjasni pojmove. No Frankena nije ostao na tome. Za njega nema sumnje da etika nije samo deskriptivna nego i normativna znanost. Vrijedno je u ovoj knjizi najprije to što u njoj nije zaobiđena stara etička tradicija (Platon, Aristotel...) nego i to što je u svojoj argumentaciji nevezana na bilo kakve metafizičke postavke. U njoj se sa zdravorazumskog polazišta istražuje i prosuđuje ljudsko djelovanje te oblikuje karakter dobroga čovjeka.” (Ivan Koprek)

“Ova je knjiga posvećena jednom od najkraćih tekstova u duhovnoj povijesti Zapada, sačuvanim fragmentima Parmenidova spjeva u heksametrima, temeljnom ishodištu europskoga mišljenja i zapadne filozofije. O tom je ‘predsokratovskom’ tekstu napisano veoma mnogo rasprava i monografija, jer nitko nakon Parmenida nije ga uspio misaono mimoići a da se s njime ne raspravi, štoviše, svatko tko je sam pokušao istinski misliti morao se prema njemu jasno i decidirano odrediti.
Istraživanje poduzeto u ovoj knjizi prvi je monografski pristup ovoj temi u nas, i s obzirom također na filološku potkrepu filozofske interpretacije toga fundamentalnog teksta, tvori vrijedan prilog suvremenoj filozofskoj diskusiji.” (Danilo Pejović)

Lukijan iz Samostate u Siriji (2. st. pr. n. e.) jedan je od najpoznatijih antičkih satiričara. Većina Lukijanovih spisa dijalozi su pisani tečnim atičkim stilom u kojima se kombiniraju elementi stare komedije i popularne filozofije. U svojim spisima Lukijan se duhovito izruguje negativnim značajkama i tendencijama koje uočava u filozofiji, književnosti, umjetnosti, religiji i ćudoređu svog vremena.
Svjetonazori na dražbi satira je na račun antičkih filozofskih škola i njihovih učenja. Filozofske su škole personificirane u njihovim osnivačima ili istaknutim predstavnicima koji se prodaju kao roblje na tržnici. Potencijalni kupci na dražbi pitaju posve jednostavna pitanja na koja dobivaju neočekivane odgovore kroz koje Lukijan ismijava teoriju i praksu pojedine filozofske škole.

Terorizam je istovremeno i opipljiv i neuhvatljiv. S njim se suočavamo, on nas progoni i zbunjuje. U ovom ili onom obliku star je koliko i osjećaj civilizacije kojoj prijeti, ali njegove manifestacije mogu biti jednako nove koliko i najnovija moda u industriji naoružanja. Nakon 11. rujna 2001. tehnološki napredne zapadne zemlje postale se osjetljive na njega kao nikad prije, ali su i drugi dijelovi svijeta već dobro upoznati s njim i umorni od njegovog bjesnila. Stanovnici Sri Lanke, Irci, Englezi, Južnoafrikanci, Palestinci, Izraelci, Indonežani – svi oni žive u konstantnoj napetosti zbog terora. Sve nas to primorava na pomno razmatranje moralnih i konceptualnih pitanja povezanih s terorizmom.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su pod okriljem Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku Sveučilišta u Melbourneu. Napisali su ih desetorica uglednih filozofa i pravnika.

Sir David Ross (1877–1971), profesor iz Oxforda i dugogodišnji predsjednik Britanske akademije, poznat je prije svega kao najveći autoritet za proučavanje Aristotelove filozofije u ovome stoljeću. Objavio je monografiju o Aristotelu koja se još uvijek rabi kao udžbenik [Aristotle (1923, 61995)]. Napisao je velike filozofsko-filološke komentare glavnih Aristotelovih djela [Metafizika (u dva sveska, 1924), Fizika (1936), Prva i Druga Analitika (1949), Parva naturalia (1955), O duši (1961)], a ti komentari i danas predstavljaju prvo i temeljno polazište u bavljenju Aristotelovim tekstom. Priredio je danas standardna izdanja Aristotelovih djela za Scriptorum classicorum bibliotheca Oxoniensis [Physica (1959), Fragmenta selecta (1955), Politica (1957), Topica et Sophistici elenchi (1958), Ars rhetorica (1959), Analytica priora et posteriora (1964)], a pod njegovim je vodstvom pripremljen dvanaestsveščani prijevod Aristotela na engleski (kojemu je pridonio i svojim prijevodima Metafizike i Nikomahove etike). U zrelim je godinama napisao monografiju Plato’s Theory of Ideas (1951). Sir David Ross bio je također, i još je uvijek, utjecajan u etičkoj diskusiji, napose svojom intuicionističkom teorijom [The Right and the Good (1930), Foundations of Ethics (1939)]. No isto je tako još uvijek cijenjen u suvremenim raspravama o Kantovoj etici [Kant’s Ethical Theory (1954)].
Ova je knjiga sustavan pregled i interpretacija središnje Platonove metafizičke teorije, njegova učenja o idejama.

Boris Kožnjak (r. 1972. u Čakovcu), znanstveni je suradnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu. Diplo­mirao je fiziku na Fizičkom odsjeku Prirodo­slovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (1999.), poslijediplomski studij filozofije završava na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje i magistrira (2005.), a stupanj doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, polja filozofije, stekao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2009.). Od prosinca 2000. do lipnja 2012. radio je prvo kao asistent a zatim kao viši asistent na Zavodu za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti PMF-a u Zagrebu, a od siječnja 2013. zaposlen je na Institutu za filozofiju u Zagrebu.
Tema kojom se bavi knjiga Eksperiment i filozofija izuzetno je važna s filozofskoga i prirodoslovnoga, ali isto tako i sa širega društvenog motrišta, budući da se eksperimentalna praksa uobičajeno shvaća kao bit i ishodište modernoga prirodoslovlja, koje je pak jedan od oslonaca suvremene materijalne i duhovne kulture. Međutim, tradicionalna filozofija znanosti posvetila je vrlo malo pozornosti promišljanju naravi i statusa pokusa i tek odnedavno se u relevantnoj literaturi mogu naći ozbiljni pokušaji razmatranja tog pro­blema, a poglavito je u nas, u inače skromnoj ponudi izvorne lite­rature iz filozofije znanosti, o eksperimentalnoj praksi suvremene znanosti filozofijski rečeno vrlo malo. Stoga ova knjiga u znatnoj mjeri obogaćuje domaću filozofsku literaturu i kvalitetno je dopunjuje, s jedne strane, prvim cjelovitim i kritičkim prikazom tradicionalnih i aktualnih rasprava i stavova o naravi i ulozi eksperimenta u prirodoslovlju te, s druge strane, autorovim izvornim pristupom rješavanju postavljenih problema. Osmišljenim pristupom, sustavnošću izlaganja i lakoćom stila uz zadržanu ozbiljnost i strogost argumenata ovo je djelo prikladan tekst za sveučilišne kolegije u okviru kojih se razmatraju filozofski i sociološki aspekti znanosti ali i štivo koje je pristupačno širem krugu čitatelja zainteresiranih za suvremenu znanost.

James Francis Masterson (1926–2010) ugledni je američki psihijatar i psihoterapeut psihodinamske orijentacije u području tretmana narcističnog i graničnog poremećaja ličnosti. Bio je počasnim članom Američke psihijatrijske organizacije, članom Američkog koledža psihoanalitičara, osnivačem Američkog društva za adolescentnu psihijatriju i predsjednikom Središnjice toga društva u New Yorku, te Professor emeritus pri Weill Medical College na Cornell University.
Uz knjigu koju vam predstavljamo: The Search for the Real Self: Unmasking the Personality Disorders of Our Age (1988), ističu se i The Personality Disorders Through the Lense of Attachment Theory and Neurobiology Development of the Self (2005), Narcissistic and Borderline Disorders (1981), te The Psychiatric Dilemma of Adolescence (1967).
Poremećaji ličnosti – granični, narcistični i shizoidni – postali su kla­sični psihološki poremećaji našega doba. Naizgled uspješne, šarmantne i moćne, osobe s poremećajem ličnosti tijekom svoga životnog vijeka uvelike zbunjuju svoje kolege, obitelj, partnere i zapo­slenike, podjednako kao i stručnjake u području mentalnog zdravlja.
U ovoj knjizi autor razlaže intrapsihičku dinamiku poremećaja lično­sti i dinamiku interpersonalnih odnosa. Nakon opisa načina kako se razvija zdrava ličnost te kako ona funkcionira, autor objašnjava što se zbiva kada taj razvojni proces biva ometen. Kroz osobne priče klijenata on ilustrira na koji se način lažno vlastito ja ponaša u vezama i u radnoj sredini, a zatim nudi prikladne oblike tretmana koji pružaju istinsku nadu.
Riječ je o važnoj knjizi koja objašnjava uzroke deficita i poremećaja ličnosti, od kojih pati mnogo osoba, te što se sve odražava na njihovo radno i obiteljsko funkcioniranje, stvarajući im veliku patnju i inhi­bicije.
___________________________
Predgovor: Iva Žegura
Prevele: Marija Škorić i Iva Žegura

Za razliku od biblijskih spisa, izvanbiblijske knjige nisu uvijek lako razumljive. Međutim, uz dovoljno objašnjenja ti dugo zaboravljeni spisi oživljuju. Ono što je u početku čudno, strano ili nezgrapno, postaje dojmljivo, bogato i važno. Proučavajući ih razaznajemo mogućnosti ranog židovstva. Hrabrost kojom su židovski mislioci kasnog drugohramskog doba razmatrali nova religijska poimanja, promišljali nove misli i pisali nove spise izuzetna je. Pretvorba Isusa i njegovih sljedbenika u pokret koji će nekoliko stoljeća kasnije postati kršćanstvom bi bio nezamisliv bez židovskih pisaca kasnog drugohramskog doba.

MATTHIAS HENZE je profesor Hebrejske biblije i ranog židovstva posebno istak­nut imenovanjem kao “Isla Carroll and Perry E. Turner Professor of Hebrew Bible and Early Judaism” te utemeljitelj i ravnatelj Programa židovskih istraživanja Sveučilišta Rice u Houstonu, Teksas. Napisao je i uredio više knjiga o biblijskom tumačenju u Kumranu, ranom židovstvu i o ranim židovskim spisima.

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO NOVO
Laura Perls Psihologinja, gestalt terapeutkinja i supruga Fritza Perlsa. Vodila Gestalt Institut New York. Dok je Fritz razvijao svoj “kalifornijski stil” gestalt terapije, Laura je nastavila s tradicionalnijom praksom gestalt terapije s Istočne obale.
Isadore From Jedan od ključnih teoretičara gestalt terapije. Njegov akcent bio je na fenomenologiji. Vodio je edukacijske grupe iz gestalt terapije. Bio je terapeutom mnogim generaci­jama gestalt terapeuta. Neko je vrijeme radio i u Europi.
Erving Polster Stekao doktorat u području kliničke psihologije. Vodio Gestalt institut u Clevelandu. Zajedno sa suprugom Miriam zatim je osnovao i vodio Gestalt edukacijski centar u San Diegu. Autor više knjiga iz gestalt psihoterapije.
Miriam Polster Svjetski poznata gestalt terapeutkinja. Autorica više tekstova o gestalt terapiji. Knjigu Integrirana gestalt terapija (Gestalt therapy integrated) napisala u koautorstvu sa suprugom Ervingom. Bila suvoditeljicom Gestalt edukacijskog centra u San Diegu.
Elliott S. Shapiro Edukator i doktor znanosti iz područja kliničke psihologije. Šezdesetih godina borio se protiv siromaštva i protiv birokratske letargije u obrazovnom sustavu. Bio veteran rasne integracije i decentralizacije sustava javnih škola u New Yorku te ravnatelj Javne škole 119 u Harlemu. Bio članom Gestalt instituta u New Yorku gdje je radio kao gestalt terapeut i edukator. Predavao psihologiju i edukacijske znanosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku te na Sveučilištu California u Berkeleyju.
Iva Žegura Klinička psihologinja s edukacijom iz gestalt terapije. Zaposlena pri Klinici za psihijatriju Vrapče.

Knjiga donosi niz eseja o suvremenoj analitičkoj filozofiji, teorijskoj i praktičkoj. Tri početna, vezana uz filozofiju jezika i metodologiju filozofije, predstavljaju teorijske filozofe koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća, a četvrti raspravlja o jednom od najznačajnijih pokušaja sustavnog teoretiziranja, nešto novijeg datuma.
Drugi dio knjige bavi se političkom filozofijom, s naglaskom na metodologiji, ali i sa sadržajnim razmatranjima etike vrline i uloge tradicije kod političkih filozofa. Cjelina tako daje zanimljive uvide u suvremenu analitičku filozofiju, napisane u čitljivom stilu i s namjerom da vode čitatelja od poznatijih tema do težih, pomalo dubinskih razmatranja.
Nenad Miščević je profesor filozofije, na Filozofskom fakultetu u Mariboru, Centralno Evropskom Sveučilištu u Budimpešti i na Filozofskom fakultetu na Rijeci.

Erudicija i humor, slojevitost i jednostavnost: Satirične parabole Thomasa Manna
Thomasa Manna obično nazivaju najvećim njemačkim romanopiscem dvadesetog stoljeća, ali se tom oznakom posredno, a nepravedno, Mannove kratke proze prikazuju kao manje vrijedan dio njegovog opusa, što jednostavno nije točno. Snagu i profinjenost svoga talenta i bogatstvo znanja, uključujući i vladanje poetikom proznih oblika, Thomas Mann u svojim je kratkim prozama iskazao jednako efektno kao i u proslavljenim romanima.
Tri proze koje se ovdje, u izvrsnom prijevodu Dražena Karamana, prvi put predstavljaju hrvatskoj publici pod zajedničkim nazivom Indijska legenda, što je zapravo posuđeni podnaslov najduže pripovijetke Zamijenjene glave, nose neka glavna obilježja Mannova stvaralaštva i talenta, i poput ilustrativnih parabola, proza s tezom, govore o njegovom shvaćanju čovjeka, koje pak sasvim dobro korespondira s našim vremenom. Pri tome je teza, ma kako očita i naglašena, spretno upletena u literarnu strukturu te ne narušava estetski dojam i doživljaj. Sve što Mann pokušava svojom pričom pokazati i dokazati, a uglavnom su to paradoksi ljudske prirode, sjajno je motivirano i na književnom i na spoznajnom planu. Priča harmonično funkcionira unutar sebe, ali i budi rezonancije s iskustvom i znanjem čitatelja. Na taj način nesumnjiva erudicija autorova ne postaje opterećenjem književnoj strukturi nego joj daje dimenziju autentičnosti.

“Ova knjiga […] ocrtava neke od poteškoća s kojima se suočava naša civilizacija – civilizacija za koju bi se moglo reći da teži čovječnosti i razumnosti, jednakosti i slobodi; civilizacija koja je tako reći još uvijek u fazi djetinjstva i koja nastavlja rasti unatoč tome što su je tako mnogo puta izdali tako brojni duhovni vođe čovječanstva. Ova knjiga pokušava pokazati da se ta civilizacija još nije oporavila od šoka svojeg rođenja – od prijelaza iz plemenskog ili ‘zatvorenog društva’ kojim upravljaju magične sile u ‘otvoreno društvo’ koje oslobađa čovjekove kritičke snage. Ona nastoji pokazati da je šok izazvan tim prijelazom jedan od čimbenika što su omogućili uspon svih onih reakcionarnih pokreta koji su pokušavali i još pokušavaju svrgnuti civilizaciju i vratiti se plemenskom uređenju. I ona naznačuje da ono što danas zovemo totalitarizmom pripada tradiciji koja je jednako mlada ili jednako stara kao i sama naša civilizacija. Time ova knjiga pokušava doprinijeti razumijevanju totalitarizma i značenja neprestane borbe protiv njega.” (Iz Uvoda)
“Ako su u ovoj knjizi izrečene grube riječi o nekima od najvećih duhovnih vođa čovječanstva, onda to nije zato što sam ih htio omalovažiti. Naprotiv, to je posljedica mojeg uvjerenja da moramo prekinuti naviku da se klanjamo velikim ljudima ako želimo da naša civilizacija preživi. Veliki ljudi mogu učiniti velike pogreške; a kao što ova knjiga pokušava pokazati, neki od najvećih vođa iz prošlosti podržavali su vječne napade na slobodu i um.” (Iz Predgovora)

70 godina od dana (28. veljače 1953) kada je Svemir postao sebe svjestan.

“Jedan od velikana našega stoljeća, James Dewey Watson, objavio je kao četrdesetogodišnjak knjigu o veličanstvenom otkriću u kojem je sudjelovao petnaest godina ranije i za koje je u doba pisanja već imao u džepu Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Knjiga je poletna, nekritična, mladenačka, ljudska – sve, samo ne ozbiljna, dosadna i gnjusno precizna knjiga nekog znanstvenog radnika. To je knjiga o živim ljudima, o istraživačima s ljudskim manama i o genijalnom autoru kojega rese sva ograničenja Američanina sa Srednjeg Zapada. Upravo u tome leži njezina neizmjerna vrijednost i draž.
Otkriće prostorne građe genetičkog materijala, deoksiribonukleinske kiseline (DNA), označilo je 1953. godine početak nove epohe ljudskoga roda. Sve što u znanosti slijedi iza toga nosi svoje korijene u otkriću Watsona i Cricka: odgonetanje genetičke šifre, kloniranje gena, struktura ljudskog genoma, najdublje tajne virusa, molekularno razumijevanje evolucije, funkcioniranja imunog sustava i prirode mnogih bolesti, identifikacija žrtava genocida. Generacije i generacije znanstvenika, deseci tisuća najobrazovanijih ljudi današnjice, radili su i još uvijek rade na razjašnjenju detalja. Ono glavno shvatili su i načinili Watson i Crkick. Kako? Pročitajte!” (Željko Kućan)

Zašto poznata Descartesova rečenica treba glasiti na hrvatskom Ja mislim, dakle jesam, a ne Mislim, dakle jesam, i zašto je to ipak zaključak? Prvi put se pojavljuje u Raspravi o metodi 1637. u francuskom obliku Je pense, donc je suis. Latinski prijevod Rasprave Descartes je sam redigirao i tiskan je 1644. Francuska rečenica prevedena je na latinski Ego cogito, ergo sum. Budući da je u latinskome upotreba osobnih zamjenica vrlo slična hrvatskoj, Descartes je očito iskoristio tu mogućnost u latinskome da istakne vršitelja radnje, pa bismo mi točno tako trebali učiniti u hrvatskom prijevodu, dakle treba Ja mislim, dakle jesam. Potvrdu za takav prijevod nalazimo u Načelima filozofije, koja su tiskana iste godine dva mjeseca kasnije, gdje nalazimo rečenicu Ego cogito, ergo sum. Zašto Descartes u latinskom tekstu naglašava osobnu zamjenicu i da li je zbog upotrebe riječce ergo riječ o zaključku ili nije? Uistinu se radi o zaključku, ali ne o silogističkom (diskurzivnom), nego neposrednom (intuitivnom). Descartes naglašava ego cogito, jer ego je res koja misli (res je skolastički izraz koji označuje supstanciju). Budući da se ta radnja mišljenja (cogitatio) ne može odvojiti od mene kao stvari (tj. supstancije), to je ujedno glavni atribut supstancije, pa ego kao nositelj toga glavnoga svojstva odnosno kao vršitelj radnje mišljenja mora biti supstancija koja ima esse in se (bitak u sebi) te kao takva egzistira.
________________________________
Prijevod i komentar: Josip Talanga

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Abe Ravelstein je Židov, sveučilišni nastavnik i homoseksualac, tipičan predstavnik suvremene američke intelektualne elite. Iskusivši rub bankrota, Abe napiše bestseller što će izluditi američke intelektualne, naročito akademske krugove. Ravelstein je u svojoj knjizi zaobišao stručnjake kao i znanstvena udruženja, i obratio se najširoj javnosti. No, osim javnosti, knjigu mu je prihvatio i dio elite, i to njezin najviši sloj, poput Margaret Tacher, koja ga je počela redovito pozivati na čaj.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Danny Lehman trguje kovanim novčićima i stranom valutom, ali se uz to ne ustručava tu i tamo upustiti u mutne transakcije. Jer, kada se radi o poslu, Danny je vrlo spretan, pa se tako – kad su se investitori dali u potragu za sigurnijom lukom za svoj novac –vješto prebaci u trgovinu srebrim šipkama. Zatim, preko niza mutnih kombinacija, dolazi do kasina na rubu bankrota u Las Vegasu, i tu zapravo počinje uzbudljiva priča.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Na impresivnih gotovo 400 stranica, autor potanko prikazuje i analizira razvoj fotografije u Zadru, od prvog posjeta nepoznatog dagerotipista 1844. pa do izložbe Ivana Jeričevića u ožujku 2009. godine.
Bez dvojbe, riječ je o prvorazrednom izdanju za Zadar, knjizi koja svojim dimenzijama, količinom informacija i preglednošću sadržaja više sliči kakvoj enciklopediji ili sveučilišnom udžbeniku, nego “povijesti, razvoju i kronologiji zadarske fotografije”.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Riječ je o biografiji Nikolaja Karpolja, jednog od najznamenitijih trenera ženske odbojke. Karpolj je doista fascinantna osoba, ali ne samo po tome što postiže najbolje rezultate u poslu kojim se bavi, načinu kako otkriva talente i od anonimaca pravi svjetske super-zvijezde, igračice svjetske klase, nego je fascinantan i pri svojim jasnim i nedvojbenim stavovima o najširoj lepezi problema i fenomena suvremenog života i svijeta.

Biography and philosophy of volleyball and life of probably best coach ever, Russian legendary Nikolai Karpol. On the path of glory Karpol, Hall of Fame member, elected Coach of the Year by FIVB in 1989 and 1991, has won The Olympic Games 1980, 1988, and in 1992, 2000 and 2004 he was second, The World Championships in 1990, and in 1994, 1998 and 2002 he was third, Grand Prix 1997, 1999 and 2002, The European Championships in 1977, 1979, 1989, 1991, 1993, 1997, 1999 and 2001...

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Ova je knjiga brodski dnevnik s transatlanske utrke krstaša. Kroz uzbudljivu priču i kojekakve očekivane i neočekivane zgode i nezgode što se događaju tijekom utrke, autor iznosi vrlo finu i delikatnu ispovijed o sebi i svojoj obitelji, ne libeći se govoriti o najintimnijim stvarima koje nakon njegova povratka poprimaju dramtične razmjere.
Iz svog se odvjetničkog ureda autor se odazvao pozivu prijatelja koji je baš bio kupio novu jedrilicu, swan od 53 stope, te počeo skupljati natjecateljsku ekipu za "trku" preko Atlantika – od Las Palmasa do Barbadosa. Bilo je to još davne 1987. godine, a autor je tek sada odlučio na svjetlo dana iznijeti svoj brodski dnevnik pokazujući koliko su ti događaji bili prijelomni za cijeli njegov život.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Knjiga Smrt Zapada zapravo je dramatično upozorenje kako izumiranje i imigracijske najezde vode u propast Ameriku i cijelu zapadnu civilizaciju.
U njoj autor – bivši savjetnik trojice američkih predsjednika koji se dva puta (1992. i 1996.) natjecao za predsjednika Republikanske stranke – potanko opisuje načine na koje nestaje zapadna civilizacija, kultura i moralni poredak sa zastrašujućim posljedicama tog procesa. Knjiga je zbog šokantnih podataka i na njima temeljenih zaključaka i predviđanja Amerikance apsolutno prenerazila.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Tjelesni sat je stručan i izvrsno sastavljen, također jednostavno i popularno napisan vodič do boljeg zdravlja, nužan svakom domu i svakom pojedincu kojega zanima da konačno otkrije tajnu zašto i na koji način naš biološki sat utječe na naše zdravlje, svakodnevni život i raspoloženje. Zadivljujuće jednostavno , uvjerljivo i sveobuhvatno opisan je uzročno-posljedični odnos između tjelesnog sata, zdravlja i bolesti. Knjiga je temeljena na znanstvenim istraživanjima provedenim na uglednim američkim sveučilištima i klinikama. Najprodavaniji znanstveni priručnik 2002.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

U zadnjih se tridesetak godina u fizioterapiji nagomilalo mnoštvo raznih tehnika kojima se pokušava pomoći pacijentima. Problem je, kaže autorica, u tome što se gotovo sve te tehnike svode na grupnu terapiju gdje se pacijenti uče pokretu vođeni tuđim ritmom. oponašanju tuđih pokreta i držanja. Kada ta grupna terapija završi, čovjek nažalost brzo zaboravlja ono što je površno naučio i u svakodnevnici se nesvjesno vraća starim navikama. Svakodnevno suočena s takvim pacijentima i njihovim bolovima, autorica tvrdi da u takvim prigodama pacijentu jedino preostaje da sam pronađe svoj osobni ritam i dinamiku pokreta.
Riječ je o knjizi koja na stručan način pacijente navodi kako da sami pronađu svoj osobni ritam i dinamiku pokreta. Knjiga poučava bolesnike ne samo kako će se izliječiti nego i kako će spriječiti bolesti koje prouzrokuje nepravilno korištenje tijela u pokretu. Koristeći se anatomijom, ali i evolucijom, kulturom, znanošću, te analizirajući civilizaciju u kojoj živimo, autorica nudi odgovore koji objašnjavaju zašto je umijeće pokreta važno ne samo u kretanju nego i mišljenju i stvaralaštvu čovjeka.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Na dan kada su crnogorski državni mediji javili da su hrabri borci slavne brigade “Veljko Vlahović” osvojili “jako ustaško utvrđenje” selo Dubravku, Koprivica je u svoj dnevnik zapisao: “Na našu pucnjavu nitko ne uzvraća. U selu izgleda nema ni žive duše. Dubravku osvojismo za pola sata...”, a malo zatim navodi: “Grupe nekontroliranih rezervista neumorno jure po selu, pucaju po kućama, traže plijen...” Na jednom mjestu dnevnika Koprivica svjedoči: “Kralo se bukvalno sve: i plastične štipaljke, i metle, i šporeti, i gobleni, i veš, a pogotovo tehnička roba i automobili... i karavanama odvozilo u Crnu Goru.”

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Knjiga sadrži više od stotinu Senečićevih, uglavnom kronološki poredanih crteža, te po jedan blok scenografija, plakata i apstrakcija. Crteži su popraćeni kratikim komentarima Tonka Maroevića, Krune Prijatelja, Igora Mandića, Zdenka Kuzmića, Miljenka Stančića, Cauda Langela, Mizette Amstein, nepoznatog komentatora lista Il Picollo i komentarima samog Željka Senečića.
Knjiga ponajprije govore o Senečiću kao crtaču istančane i profinjene linije koji majstorskim umijećem barata snažnim kontrastom crnog i bijelog postižući tako efektan slikarski učinak. Ona će biti otkriće i iznenađenje i za mnoge koji misle da Senečića dobro poznaju i tako pokazali koliko ga zapravo ne poznaju.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Ovo je monografija o jednoj od najznačajnih osobnosti našega glumišta. Knjiga daje opširan uvid u život i djelo Josipa Bobija Marottija, ali i njegovo odnose s drugim kazališnim umjetnicima i mnogim suvremenicima. Monografija također daje prikaz mjesta i uloge Josipa Marottija u zbivanjima u hrvatskom glumištu dvadesetoga stoljeća.
Pod naslovom “Osobnost i umjetnička profesionalnost u stvaralaštvu Josipa Marotija”, autorica nosećega teksta u knjizi sustavno obrađuje Bobijev život i djelo.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Iako pokriva sva razdoblja njegova života i sve oblike njegova stvaralaštva, monografija je, ipak, u najvećem dijelu posvećena Zvonku Festiniju kao lutkaru jer on zasigurno spada u red velikana hrvatskog lutkarstva. Dapače, bio je posljednji karizmatični bard hrvatskog lutkarstva. Upravo svojim autoritetom i karizmom Zvonko je s lakoćom oko sebe okupljao stare i mlade, znane i neznane, konesere i amatere, bez obzira na njihovo znanje, iskustvo, poetiku i svjetonazor.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Kosta Spaić smjelim je redateljskim istraživanjem označio čitavo jedno razdoblje suvremenoga hrvatskog kazališta. Povezan s njegovim povijesnim naslijeđem, taj je istinski poštovatelj zasada svoga učitelja Branka Gavelle redateljski usredotočen na književni predložak, ali i na kreativni dijalog s glumcima, kao nositeljima trajnih vrednota scenske umjetnosti. Zahvaljujući zavidnoj književnoj i glazbenoj naobrazbi, Sapić je oblikovatelj kazališne cjeline u kojoj su svi elementi sjedinjeni u mrežu kompozicijski pomno složenih međuovisnosti. Njemu je predstava kolektivni čin igre, kojoj se konačna svrha potpuno i jedino jasno potvrđuje u estetskoj i idejnoj usklađenosti s prostorom i vremenom njezina nastanka. Ova monografija sadrži niz zapisa i sjećanja prijatelja, kolega suradnika i poštovatelja ovoga velikog redatelja.

IZDANJE izdavačke kuće KAPITOL

Priređivač i urednik monografije Bože Čović autor je i prvoga predgovora u monografiji pod naslovom Tahirište u kojem, osim kronologije svoga poznanstva s Tahirom Mujičićem, navodi i najvažnije rečenice ostalih pedesetak autora u monografiji koji su redom pokušali definirati isto: osobnu fascinaciju Tahirom Mujičićem kao dramskim piscem, pjesnikom, ilustratorom, dizajnerom, urednikom, publicistom, osnivačem i suosnivačem nekoliko umjetničkih i kazališnih družina, vječnim začinjavcem i pokretačem akcija. Svoj tekst Bože Čović završava vrlo osobnom rečenicom »Nikada prije nisam susreo takvu osobu kod koje su se život i umjetnost tako istinski preklapali i isprepletali. Nikoga tko bi znao tako virtuozno i spontano umjetnost pretvoriti u život i od života napraviti umjetnost.« Blok koji slijedi nakon predgovora suizdavača Dževada Jogunčića (Nije se trudio odrasti) i Tonka Maroevića (Koji su tahirili nisu zahirili /Koliko smo u to zavirili/), blok pod naslovom Mala poučna, radna i ilustrirana bizaro-biografija potvrđuje taj citat. U bizaro-biografiji pobrojani su i realizirani i nerealizirani projekti, izvedene i neizvedene drame koje su status u tom bibliografskom popisu stekle temeljem važnosti u osobnoj biografiji Tahira Mujičića. Monografiju završava popis radova i popis imena. Između tekstova uglednih Tahirovih prijatelja – književnika, književnih teoretičara, kritičara, teatrologa, pjesnika, glumaca, dramatičara, dramaturga, sveučilišnih profesora, slikara, redatelja ... – smjestio se i Album Tahirovih prijatelja. Prioritetan ostaje kazališni medij, čije je mnogostruke mogućnosti Tahir Mujičić istraživao i istražuje u različitim jezicima, idiomima, žanrovima i spolovima, služeći se jednako i muškim i ženskim pseudonimima kao mnogostrukim očitovanjima svojeg »vulkanskog temperamenta i mnogostruke, upravo renesansne, umjetničke nadarenosti« (riječi Nina Škrabea). U umjetničkoj monografiji, koja zaokružuje šezdeset godina života Tahira Mujičića i trideset i pet godina umjetničkog djelovanja, sakupljene su skice, bilješke, fotografije, isječci iz novina, programske knjižice i tekstovi prijatelja koji će zacijelo otrgnuti zaboravu barem mali dio bogate stvaralačke biografije ovog dramskoga pisca, pjesnika, publicista i histriona. – Lidija Zozoli.